Bitef

18. i 19. septembar, 20 h Pozorište na Terazijama Trajanje: 1 h, bez pauze

„U ieto 2008. bio sam u Avinjonu i - pošto sam sa Đorđom Agambenom raspravljao о plesu, kuskusu i lenjosti tela- dohvatio sam jedan esej koji je on napisao о bricolage, posvećen 75-om rođendanu Klod Levi Strosa.Tada sam odlučio da se bavim "skitnicama izgubljenim na dnu njihove močvare" kao i time da je njihova grubost, uprkos svemu sačuvala nešto od drevne prošlosti odražene u ukrašavanju tela i iica, kao i u odnosima između kosmičkog poretka i i mitova.To su tela ljudi koja ukazuju na posebnu vezu sa nedostupnim, na način koji pruža nadu za sve nas. I ponovo sam osetio snažnu želju za plesom, ne samo kao metričkom, simboličkom, poetskom formom već kao doživljajem pokreta, kao vežbom oživljavanja raspalog čovečanstva. To ne mogu biti price, već samo izvesni delići onoga što pričaju grupe Tupi-Kavahib, Nambikvara, Kaduvei, Bororo, о kojima kazuje Levi-Stros putujući prostranstvom Mato Groso u Braziiu, četrdesetih godina prošlog veka. Ljudske zajednice koje su već izumirale, u kojima se pojam "plemenite žene" odnosi na ono što je Levi Stros definisao kao izgubljenu priliku Zapada da odabere svoju misiju." Virđilio Sijeni "In the summer of 2008 i was in Avignon, and after discussing dance, couscous and the idleness of the body with Giorgio Agamben, I picked up an essay he wrote on bricolage dedicated to the 75th birthday of Claude Lévi-Strauss. It was then that I decided to work on those "tramps lost at the bottom of their swamp" and how their brutalisation had despite all preserved some aspects of the past: aspects reflected in body and facial decoration of an ancestral nature and relationships between cosmic hierarchies and myths. Bodies and populations that reveal a possible bond with the inaccessible, indicating a flicker of hope for us. And once again, I felt a strong desire relating to dance, not so much as a metric, symbolic, poetic form, but as experience of inertia, as exercise in réanimation during the process of disintegration of man. These cannot be the stories but only the physically fragmented defecations of the stories of the groups of Tupi-kawahib, Nambikwara, Caduvei, Bororo told by Lévi-Strauss in his travels around the 1940 s in the Mato Grosso area of Brazil, Populations that were already declining but surviving in which the'noble women'refer to what LéviStrauss defined the lost occasion offered to the West of choosing its mission". Virgilio Sieni Iz beleški Virđilija Sienija „Sta je još čovek uradio osim što je svesno uništio milijarde građevina i pretvorio ih u ruševine? Nema sumnje da je sagradio gradove i obrađivao zemlju, ali, kad se bolje razmisli, urbanizacija i poljoprivreda samo su oruđe čija je svrha da ostvare inerciju, znatno snažniju od energije uložene u gradnju. Ostvarenja Ijudskog uma, međutim, značajna su samo u odnosu na čoveka i ona će se sjediniti sa opštim haosom čim ljudski um nestane. Тако se civilizacija, posmatrana u celini, može opisati kao veoma složen mehanizam koji bismo bili u iskušenju da isprobamo, kao priiiku za opstanak Ijudskog roda da njena funkcija nije ono što fizičari nazivaju entropijom, To je inercija."

73