Bitef

87

Joahim Lange (Joachim Lange), Časopis Bühne, Austrija, 2008. LETO NJIHOVOG NEZADOVOÜSTVA UJKA VANJA. Mračna poezija Čehovljeve drame u režiji Jirgena Goša u Dojčes teatru, Berlin Jirgen Goš (Jürgen Gosch) je poslednjih godina stekao glas poprilično divljeg starca. Pored toga on spada i u reditelje koji su svojim produkcijama doprineli uspešnom finalu intendanture Berndta Vilmsa u Dojčes teatru (Deutsches Theater) u Berlinu, a i uvekje garancija za uzbudljivo pozorište. Polarizirajući paradni primer za pozorišni brend Goš, je njegov diseldorfski Magbet iz 2005. Sve sami goli (glumci) događaji s puno teatarske krvi. Neumoljivo kao retko kad. Prvi red se strašljivim gledaocima ne preporučuje, Uostalom, u taj prvi red, u Kotbusu rođeni čovek pozorišta koji je 1978. prešao na Zapad, smešta glumce koji trenutno nisu na sceni. Propadanje duha. Ni ove godine u njegovom UJka Vanji, niko ne napušta peščano mrki, samo prema gledaocima otvoren binski- ormar koji je Johanes Sie (Johannes Schütz) pretoäo u übistvenu metaforu životnog ćorsokaka. Taj apstraktni prostor je vise od, glinom premazane, binske laboratorije. Njegova atmosfera postepeno postaje sve zavodljivija, i to uprkos tome što nam ne nudi čehovski kliše: ljude obučene u belo koji se dosađuju u hladu breza i izčije se laine seoske idile Moskva posmatra kao mesto nadrugoj planeti.Ovde, emocionalnozaoštrenaili kako bi se pre reklo: mračna poezija, razvija svojedraii. Čehovljeve Scene iz seoskog iivota su, pre svega, scene urušavanja koje sustižu sve kad se ravnoteža na imanju zbog posete obožavanog profesora i njegove mlade, druge žene, poremeti. On vise ne može da si priušti život u gradu i najradije bi, bez obzira na gubitak, imanje prodao. No, ovde nije reč о stvarnoj egzistencijainoj, materijainoj ugroženosti. Niko od njih neće umreti od gladi. Rečjeo propadanju duha,o svesti о besmislenosti postojanja,o propalim snovima i propuštenom životu. Dakle,o tome što Čehova čini ta ko savremenim. Neproživljeni ž'vot, Ovde neteće krv, već votka. Goš, naravno, nudi i telesnost koju nameće dramama. No, u preteranoj tišini i sakatoj dinamici, on se najviše oslanja na harizmu svojih izvrsnih glumaca. Svejedno da li je to od starosti pogrbijena dadilja Marina Kristine Šorn (Christine Schorn) koja baulja pozornicom ili Gudrund Riter (Ritter) koja se, kao majka prve profesorove žene, stoički divi zetu. Ulrihu Matesu (Ulrich Matthes) lojalnom upravitelju je u lice utisnut bes,a kasnije, kad profesorobznani svoju nameru о prodaji imanja, i neprikriven užas - toliko glasnog besa i tihog očajanja, toliko preranog starenja retko se može videti na nečijem lieu, A Kristijan Grashof (Christian Grašov), profesor koji je okrenut isključivo sebi i svojim telesnim slabostima, mogao bi da üblaži svoj paćeničko - šantavi slap - stick. Ipak, i on je kao otuđeni sebičnjak übedljiv, isto koliko i Konstanca Beker (Constanze Becker) koja tako uverljivo glumi njegovu mladu ženu, koja odbija Vanju, trudi se oko Sonje i sama sebi iz srea čupa doktora. Njega, kao nekakav aljkavznak pitanja,glumi izMinhena uvezeni Jens Harcer (Harzer). On sejoš s neodlučnom melanholijom seća svojih životnih snova i, verovatno,zato privlači žene. Kad svi odu i kad se na kraju ritam svakodnevnog života vrati, oni, mora da misle da je to bilo leto njihovog nezadovoljstva. Ne, to je početakzime njihovog neproživljenog života. Posle tri i po sata je zato bilo mnogo jednodušnog aplauza.