Gledišta

cionamih institucija. I na kraju još jedan element, koji donekle leži izvan objektivnih okolnosti Pariske komune. Reč je o samome Marksu koji je teorijski analizirao odnose institucija te „prve države proletarijata” koja i nije bila država u pravom smislu reči. Razume se da je i Marks kao i svaki dmgi dmštveni teoretičar mogao da pogreši, ali ako smo u njegovim opštim zaključcima o kapitalizmu i o prelaznom periodu od kapitalizma ka komunizmu našli one opšte zakonitosti o dmštvenom razvoju koje su se u svojim fundamentalnim tačkama dosada potpuno potvrdile, onda zaista najmanje ima razloga da stavljamo pod znak pitanja zaključke koji se posebno odnose na političku organizaciju dmštva u prelaznom periodu. Ne samo radi toga što imamo u vidu Marksovu izvanrednu rigoroznost u primeni metoda da zaključke izvodi na osnovu svestrane argumentacije, kao i radi toga što nam je poznata njegova obazrivost ukoliko se radilo o definisanju osnovnih pojmova i stmkture političke organizacije prelaznog perioda (poznato je da je on ostao na opštem terminu za ovaj period „diktatura proletarijata” i da je ovaj termin raščlanjen tek posle Pariske komune), već i zbog Marksove posebne pozicije u odnosu na Parisku komunu i razume se njenu političku organizaciju. Podsetimo se da je Marks ocenjivao da u Francuskoj i Zapadnoj Evropi nisu sazreli uslovi za pobedonosnu radničku revoluciju u ovome momentu, ali kada je ova u Parizu izbila i kada je za više od dva i po meseca svoga postojanja pokazala izvanredan primer kreativnosti i političke vitalnosti, on je ne učestvujući neposredno u njenoj organizaciji sa revolucionarnim i naučničkim ushićenjem pisao o njenim političkim i dmgim institucijama. Njegove stranice posvećene Pariskoj komuni, mogu se i danas smatrati najnepristrasnijim tekstom napisanim o jednoj proleterskoj državi „nedržavi” i njenoj organizaciji. Snaga i uticaj Pariske komune su sve do danas ostali nesrazmerni dužini vremena njene egzistencije, kao i neposrednim praktičnim rezultatima koje je ona uspela da postigne. Ta snaga i uticaj izvirali su iz njene autentičnosti, kao i činjenice što ona „nije stigla” da samu sebe negira u kompromisu sa manje revolucionarnim snagama, odnosno pomoću birokratske institucionalizacije sopstvenih formi. U čemu je, međutim, suština samog problema? Pariska komuna bi sigurno bila zapisana kao efemema pojava u istoriji radničkog pokreta da nije na najkompleksniji način izrazila suštinu jedne radničke revolucije: svet je stupao iz carstva nužnosti u carstvo slobode, a politička organizacija ovog epohalnog kretanja imala je biti država radničke klase,

547

DEMOKRATSKA TRADTCIJA r SKUPŠTINSKI SISTEM