Gledišta

nje iz prakticizma. Nije slučajno što je marksizam Druge intemacionale, kao i Kominterne, potcenio filozofiju. Doduše, više u školske potrebe, a nikako više kao svest pokreta, nuđena je ovde-onde ova ili ona filozofija, od starog mehanicizma i Dietzgena do E. Maha. Ovo isto se ponovilo u marksizmu koji je stajao pod uticajem Kominterne, samo bez šarenila ovih filozofskih dopuna. Staljinov surogat jedne filozofije marksizma bio je obavezan pa ova pojava izražava novi duh discipline nametnut marksistima. Da taj duh ne pogoduje filozofiji, izlišno je i pominjati. Zato nije čudo što marksizam ove epohe nije dao nijedno vredno filozofsko delo. čbog svega ovoga čini nam se da je umesno ne samo pitanje K. Axelosa da li je uopšte moguće razvijati filozofiju a time i marksizam ■ — u svetu koji je još uvek svet otuđenja, već i da li je moguće shvatiti Marxovo učenje. Postvareni svet stalno proizvodi postvarenu svest. Samo procesi koji znače prevazilaženje otuđenja mogu biti inspirativni za stvamo razvijanje marksizma, nasuprot njegovim bezbrojnim većim ili manjim prerađivanjima koja su se konstituisala kao svojevrsna soc ijalizmologija, kao vid „marksističke” marksologije. Ona je uvek kritična prema revizionizmu, ali je u suštini revizionistička, jer nije kritička prema postojećim oblicima socijalizma. Socijalizam je u njoj ogoljen jer je lišen stvame teorije. U želji da se konstituiše kao nauka bilo pod imenom političke ekonomije socijalizma ili pod kojim drugim ona, pre svega, svoj predmet uzima kao gotov i obraća mu se kao sistemu koji samo treba objasniti i smestiti u neku kariku ili fazu prestabilirane nužnosti, ali ne i kritički i praktično prevazilaziti. Izbiljnost pomenutog Lenjinovog upozorenja čini nam se tim veća što je „razvijanje” pojedinih strana marksizma sasvim zaboravilo celinu i što su elementi sve osamostaljiviji. Do ovog dolazi usled osamostaljivanja pojedinih sfera života, političke sfere ili ekonomske stihije. Teorijska promašenost nije značajna sama po sebi, nego kao svest pokreta kao ograničena svest pokreta, koji tada ima sve šanse da promaši svoj smisao i cilj. larksisti su dugo smatrali da je samo tzv. građanska marksologija nemoćna da doprinese proučavanju Marxa i marksizma. Pri tome je zaboravljena jedna druga instruktivna Lenjinova misao. Svaki idealizam ili, bolje rečeno, formalizam, prema Lenjinu, u suštini je naduvavanje i uopštavanje jednog zrna istine, zrna koje mnogi marksisti nerado priznaju građanskim misliocima. Nemoguće je zato ostati na pozicijama pomenutog Lapina, a još više D. Bergnera i W. Jahna i ne priznati građanskim marksolozima doprinose u razvijanju saznanja ili,

1289

MARKSOLOGIJA I NJENE APORIJE