Jugoslovenski Rotar

Dr.M. AXELRAD — ZAGREB

Mi treba da kaZemo inostranstvu: ,Ako Ti nećeš moju pšenicu, ja neću ivoje indusirijske proizvode!“

ve godine imamo u našoj državi vrlo, mnogo pšenice. Zvanična procjena govori o

24,000.000 metričkih centi; ja sam nazora, da ima mnogo više, jer se o slabom rodu čuje samo mjestimice, a govori se mnogo o rekordnom. Hektolifarska težina pšenice je odlična, rijetko je bila tako teška; medjutim je kvaliteta te teške pšenice slaba, tako da mlinovi još sada bježe od jednog mjesta na drugo, prave stalno pokuse ı ne mogu naići na onakovu pšenicu, koja daje u svakom pogledu dobro brašno. Uzrok leži u tome, što je skoro u cijeloj državi narod prešao na takozvanu prolifik-pšenicu, koja više rodi, a i otpornija je, a nije se posvetila pažnja kvaliteti. Kako je internacionalna cijena niska, kao nikada prije, naravno da je i naša cijena u zemlji neobično loša, ma da se kreće nad svjetskim paritetom i ne daje računa poljoprivredniku unatoč dobrog priroda. Zvanično se računa, da ima 3,000.000 metričkih centi za izvoz, a ja držim, da ima mnogo: više. (

Oko izvoza pšenice vodile su se borbe izmedju sistema preko Centrale i slobodne trgovine i tu je opet pobijedilo Privilegovano, društvo za izvoz, koje će po zakonu od 10. avgusta vršiti izvoz u one zemlje, u kojima uživamo preferencijalnu carinu, a to su danas Austrija i Čehoslovačka, dočim je izvoz za sve druge zemlje prepušten žitarskoj trgovini. Do danas još se nije ništa izvozilo, jer su cijene pšenice u izvoznim zemljama niže od naših, tako da mi sa našom pšenicom zasada ne dolazimo u obzir. Izvozu pšenice, ma da je u javnosti uvijek govora o tome, od kakove je to važnosti za našu zemlju, ne posvećuje se kod nas dosta pažnje. Kod nas je poznato, da je uspjeIC osigurati u Austriji 5.000 vagona, u Čehoslovačkoj 10.000 uz preferencijalnu carinu, ali se, kako sam spomenuo, do sada nije ništa još prodalo u te države, a u Čehoslovačku se valjda niti neće prodati, jer oni imaju mnogo svoje pšenice, pa će uvoz kod njih doći u obzir tek poslije nove godine. Naravno, da kod velike žetve svega 15.000 vagona ne znači ništa. Po ovome vidimo, da ide uvijek na gore, umjesto na bolje i da je skrajnje vrijeme, da se jedncm riješi taj nadasve svjetski problem, jer radi pomanjkanja financijskih mogućnosti mi sami nismo kadri da rijeSimo ovo pitanje povoljno za našu poljoprivredu. Velike uvozne zemlje, koje su još nekada trebale velike količine pšenice, danas su već tako daleko, da su takorekuć neovisne O uvozu, jer imadu toliko pšenice, koliko trebaju, ali uz to oni ipak viču protiv autarkije i traže od agrarnih država, da na industrijske proizvode snize carinu, a za agrarne proizvode ovih zemalja, dobacuju im tu i tamo po koji neodgovarajući kontingent, naravno uz strahovito niske cijene. Prema ovome došli smo mi u jednu neobično tešku situaciju, rod kojom ne trpi samo poljoprivreda, nego cjelokupni naš privredni život.

Ako ispitamo uzroke, koji su doveli agrarne zemlje u tako neobično tešku i Lezizlaznu situaciju, dolazimo do rezultata, da su to posljedice rata. U svim zemljama, koje su nekada bile stalni i jaki potrošači poljoprivrednih proizvoda agrarnih država, nastojalo se poslije rata grčevito, na svaki način povisiti vlastitu agrarnu proizvodnju na onu visinu, da se mogu sami prehraniti. Autarkija u prehrani smatra se kao višt cilj i spada u program onih sigurnosnih mjera ratne pripreme, kao što bakar, municija, benzin i t. d. Neke su države u postizavanju ovoga svoga cilja išle tako daleko, da su zanemarile svoju industriju i one se čak izrugavaju raznim žitnim konferencijama i stoje na stanovištu, da ne ima moći, koja ih može odvratiti od njihovog pravca. Oni su svoju agrarnu proizvodnju zaštitili tako, visokim carinama, da na pr. danas u

Se i Oe ЕВА И НЕ |____,