Književne novine

MJRT FASIZMU — SLOBODA NARODU

NAŠ BEOGRAD,'

|

BEOGRAD, UTORAK, 17 OKTOBAR 1950

VNE NOVIN

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

GODINA RGJ aa Uredništvo irancusks 1? tel 28-0908

Adm'nistrae!ja: Francuska 5. tel 29 400

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

,

Sıme Vučetić

ljepote, — i samo su na jednom

mjestu tako i tako drvoredi zeleni ili su tako i tako žive, bučne ulice, ceste, trgovi, predgrađa. A te đraži i te ljepote odmah zapljuskuju u dojmovima koji, može se reći, nekako brzo prolaze i izblijede. No ne žive li iza dojmova, iza onih prvih utisaka i nešto dublje, nešto što se ne može zapaziti pri prvom dodiru i prolazom kroz trgov i ulice? Doisšta, građovi imaju svoje draži i svojih dana i svojih večeri, ali građovi imaju i svoje uspomene, svoja vječita svjedđočanstva koja se ne mogu otkriti pri prvom susretu. Dublja je i sadđržajnija ljepota „prošlosti jednog građa, dublja od ljepote njegovih „trgova. Građ se hrani i živi od svojih obličja i od sudbina naslaganih u knjigama i svjeđočanstvima kroz stoljeća. Tako tu prožimanju dojmova, nasljeđa i naravno novih strasti, oobuđa, događa–ja... izrasta, tako reći, duh grada, ona posebna i zato trajna karakteristika. Čini mi se da je burna i slobodna ljepota Beograđa. Tako čudnovato bliskih ljudi u riječi i pokretu ima malo gdje; stjecanje putova i sudbina, sukobljavanje raznih političkih smjernica kroz stoljeća odrazilo se u ćudi ljudi, u njihovom smijehu, u živom humoru, u tuzi, u buri, u mudrova– nju. Nešto đuboko naše, neposredno i svježe diše ulicama i očima Beograda.

More je imena i spomena naše kulture istinski izraz veličine, umješnosti i pamti našeg narođa. To je sigurno. Ali koje naše ime sadrži kao Beograd u svojem eposu tako istinito našu suđbinu, upravo tipičnu za sve naše krajeve, za sve naše pokrajine, krajine, gradove i republike, — ođ dubrovačke republike do naše socijalističke republike?

Koliko li je vojska tu u Beograđu pljačkalo koliko li banda sa svih strana balkansko-podunavskih i orijentalnih daljina, tu u Beograđu, ne zaigra svoje krvavo kolo i ne poravna vrijednosti što su ih stVOrile radne ruke i naši umovi! Paljenje beogradske Narodne biblioteke karakterizira osvajače kroz stoljeća. Kao što ono košava s Dunava zastruji i htjela bi, tako se čini, da proždere ulice i pomete ljuđe s pločnika, tako ljuto struje vojske, đahije, haračlije i bande tuđinske kroz vjekove. Svaki je djavao htio, od rimskih osvajača do nacističkih dželata, da se oblizuje nad našom sudbinom, nađ našom djecom. Shvatili smo iz stoljeća povik za slobođom i našu borbu za živu, konkretnu, svagdanju slobodu. Kroz ždrijela i ironiju historije izvija se prama nama veliko i oštro ime slobode. Turski su osvajači kamenjem Zemuna građili utvrđe Beograđa, a Mađari su kamenjem Beograda gradili tvrđave Zemuna. Tako su nas razgrađivali stoljećima, tako su od našeg kamenja, od naše kulture i od našeg truđa gradili svoje utvrde osvajači kroz stoljeća. Poznata je historija vojne krajine. Zna se kako je cijela naša zemlja bila vojna krajina. Turski su osvajači od lubanja sinova Srbije izginulih 1809

G rađovi imaju svoje draži i svoje

god. na Kamenici sagrađili Ćele Kulu u niškoj okolini jer nisu, u tom času mogli da takvu kulu

pođignu u Beogradu, da bi, kao paljenjem moštiju, užasnuli narod Srbije, puntarsku klasu našeg naroda. »Naš narodni pokret — napisao je Dimitrije Tucović — za oslobođenje od turske vladavine imao je revolucionaran karakter jer su nosilac pokreta bile široke seoske mase srpskog naroda koje su stajale u najoštrijoj klasnoj suprotnosti sa turskim spahijama kao političkim i ekonomskim goBpođarima u isto vreme«. Turski su osvajači gradili tako strašne spomenike kao Ćele Kulu, kad je Srbija, prva od svih narođa odavde do dalekog istoka, probila zid careva, carBki zid i tražila puteve đemokracije. To su bili dani zore novijeg Beograđa. I to je tako. Srbija je prva otjerala cara, a ni jeđan kralj nije umro u krevetu kao kralj. Velike drame je viđio Beograd. :

Za reakcije 1848 god. neko je platio u Šapcu, đa se Pravdi odzvoni za upokoj njezine duše Tako je bilo crno poslije perspektiva koje su bili otvorili junaci ustanka. Ona legenda iz Šapca je karakteristična za cijelo ono doba. No, tada se javlja Svetozar Marković, i nešto kasnije, Dimitrije Tucović. Ima jedna naša razvojna Tevolucionarna linija koju vidimo već na početku XIX stoljeća i koja, iako reakcijom prekidana, ide preko Markovića i Tucovića na naše đane i našu epohu.

ičkog okupatora u našu zene itapvi WovB Viešala, Još je u narodu živa, i živjet će kao Opomena legenđa, istinita legenda O na rodu Beograda koji ljubi noge svojih sinova obješenih na kandelabrima Terazija. Iz jednog našeg rova u borbama po Šumadiji stvorena je ona pjesma u kojoj zvuči teški stih »našu lepu zemlju vešalima okitiše«. To je bila milika Beograda onih dana.

\

'Ko bi ia izbroji sve poteškoće! Ali i sve ljepote i nježnosti u samoj borbi, u tim poteškoćama. Ne znam koja je ono utamničena djevojka svaku veče u određen čas spuštala ruke kroz rešetke beogradske tamnice, đa ih vidi mama, da zna da je živa. I mama je prepoznavala ruke svoje kćeri i kroz suze i gnjev gledala ulice Beograda uprljane nacističkim monturama. Tako je isto potresna istinita legenđa o kosi Danke Savić. Osuđena na streljanje, Danka je napravila lutku u ukrajinskoj narodnoj nošnji, otsjekla svoje vitice i od tih vitica napravila kosice za svoju lutku, pa poslala svojoj' bratanici Ani. Te naše Ane, te naše Danke! Na spomeniku naše slopode u epcsvu našeg naroda ima nsšto od čega čcvjek ponosit biva; uzigraju se i kosti ponižene, i rađi se uprkos svih poteškoća, baš uprkos svih poteškoća.

Od 1937 god. i od 1941 god. kada je 10 augusia napisan »Zadatak narodnooslobodilačkih part'zanskih ođređa«, đo oktobra 1944 gcd. kađa su zagruvali tur} cvi po abronnima Šumad:le u biti za Bewp.sd prošli su teški đani. Kroz *o vrilemc Beograd je dit'ao gorke darc, al: je 'zđržao živ 1 borben. Oktobarski đani oko Beograda i kasnije u Beograđu bili su dani plođne jeseni. Dan oslobođenja Beograda jedan je ođ najvećih prazničkih dana narodnog kalenđara narodnooslobođilačke borbe od 1941—1945 god. Ođ oslobođenja Beograđa opet su počeli svitati oni svijetli dojmovi i one draži i ljepote u prvim dodirima s ulicama, od jutra đo jutra, iz noći u noć. A i naša nam je prošlost postala bliža, a naša budućnost počela je bivati našom sađašnjošću. Istina, o-

žiljci se dugo poznaju, no narod će po- .

zlatit ono kamenje Zemuna i ono kamenje Heograđa: naša nas je nevolja i patnja ioš bolje povezala. Knežpolje, Glinska crkva, Kragujevac, Banjica, naša sveta grobišta,;, oslobnđenjem Beograda sličila su Beograđu a Beograđ njima. A živi je život rekao svoje. Koliko je tađa upravo u nama bilo živih snaga, novih mogućnosti u okfobarskim danima 1944 god., govori Titov »Prvi govor u oslobođenom Be-· ograđu«. »Sinovi Srbije, sinovi Šumadije, sinove Crne Gore — rekao je Tito — rošli su i spojili se s braćom iz. Hrvatske i Slovenije i svih ostalih irajeva i rame uz rame pođ najtežim okolnostima, tri i po godine junački izdržali u borbi protiv nađmoćnijeg neprijate]Jja. Sađa su se sinovi Srbije vratili, jako u mnogo manjem broju — jer su najbolji sinovi Srbije ostavili svoje kosti po brđimn Crne Gore, Dalmacije, Bosne, kujući bratstvo i jeđinstvo; vratio se jedan miali, ali mnogo jači dio; vratio se zajedno sa sinovima Hrvatske, Sloveni: je, Dalmacije i Vojvođine, da zajedno tslobađaju i oslobođe grai Beograd. Ulice Beograđa, zalivene su krvlju sviju narođa Jugoslavije«.

Dojista, đan oslobođenja Beograds sjeti nas naših nevolja, ali i naše hercike i pobjeda. Živi Beograd. noi Beograđ što pred nama raste, kaže nam, da smo tu sa živom glavom na ramenu, — da smo narod, iako na vjetrometini, kako reče Đilas, narod koji brani svoju istinu i razdaje ie cijelom svijetu u pjesmi svih slobodoljubivih snaga.

IME DO IMENA... „Čć\:tY vodom čimka Velibora Gligorića „izdavačka

1

d ugla do ugla — jedna sjajna niska od imen4 ljudi i od događaja... I sva su imena nama tako bliska

s toliko topline i toliko sjaja.

Ime do imena — gle, zamašna sveska,

i naš život ceo u njoj se ogleda,

Koliko oštrine i koliko bleska

na stranama sveske — od ređa do reda!

Nižu se imena s uličnih tablic& ž i talasom daha sve ulice plave. i

Promiče povorka — &ama draga lica

i protiču dani ponoša i slave,

Promiče povorka — istorija cela: domaćini zemlje i čestiti gosti. Koliko čvrstine i velikih dela

i koliko uma, snage, čestitosti!

Vojvođa Dobrnjac ili Pančić ili

Tesla ili borac iz Tršića smeli svi su se jednako u tok zemlje slili

i viteštvo 8 pesmom i mudrošću spleli,

Državnici mudđri, ljudi od nauke,

i ljudi od pera i borci bez mane... Od.ugla do ugla — svuda um i ruke u dnevniku zemlje pišu sJajme strane.

Pišu slavu zemlje i glavnoga građa: pobede u ratu i u mirno doba, i nižu se dani, stotine hiljadA, dani mira, buna, rata i seobA.

Dani uvek novi, i nema im kraja:

u njima se nova draga lica jave; uvek jedan novi ponos zavičaja,

jedna cvetna biljka usred sveže irave,

'Uz rođake stare dođe novo lice

i sa nama brige i radosti deli.

Gle, postane deo naše današnjice, između nas, pokraj naših kuća beli'.

...Imena ulica: lica dragih ljudi iskranu pred mama — duga, sjajna niska. I wvako to lice dobre misli buđi

i sva su nam tako prisna, tako bliska,

Gviđo TARTALJA

Nova djela književnika falijanske manjine

Pored drugih kulturno-umjetničkih grana, razvija se u krilu talijanske manjine na Rijeci i u Istri i književna djelatnost. Pjesnik i pisac Eros Sekvi (Eros Sequi), dramski pisac i režiser Pjetro Rizmondo (Pietro Rismondo), prevodilac i režiser Osvaldo Ramus (Osvaldo Ramous) poznati su po svojoj književnoj djelatnosti i izvan svog talijanskoga kruga. Uz njih se ističe ješ nekoliko zasad manje poznatih književnih radnika iz redđova tajijanske inteligencije i omiladine, kao na primjer mlađi pjesnik Serđo Turkoni (Sergi Turconi), zatim pjesnik i novinar (još pred nekoliko godina običan radnik) Đakomo Skoti (Giacomo Scotfti) Pjetro Gverini (Pietro Guerini) i drugi.

Najveću djelatnost i najviše uspjeha postigli su talijanski književnici na području kazališne literature i poezije. Poznata je otprije na primjer drama Pietra Rizmonda »Dietro la maschera« (Iza maske), kojoj je pozornica istočna Istra u vrijeme talijanske kapitulacije 1943. Dramu je najprije prikazivao talijanski . ansambl riječčkog Narodnog kazališta, a nakon toBa uzeta je i na repertoar nekih hrvatskih kazališta. Isto tako poznati su i neki manji dramski komadi, kao na primjer »IL molino di Pola« (Mlin wu Puli), aktovka, čiji su aulori Lauro Kijari (Lauro Chiari) i Erio Franki (Erio Franchi), i »Altoforno« (Visoka peć) Pjetra Gverinija,

dramska skica u tri slike. Broj ovih kazališnih djela đoskora će se povećati, jer će Talijanska drama riječkog Narodnog kazališta u siječnju iduće godine izvesti komediju Osvalđa Ramusa »Edizione spgciale« (Posebno izdanje), vu kojoj je prikazan isječak

_— C _—— g.-__ -— ___–— __— _- - _-— -— i L——..v

da (Salvatore

političke i društvene stvarnosti današnje Italije.

Da bi što više potakla književno stvaranje i razvila što veći interes za književnost Talijanska unija na Rijeci raspisala je još pred nekoliko godina stalan literarni natječaj, koji nije ostao bez rezultata. Najveći odaziv na natječaj očituje se redovito na području poezije i kazališnih djela. Ostale literarne vrste, kao pripovjedačka proza i esej bile su dosađa zanemarene. Nedavno je posebna komisija Talijanske unije pregledala najnovije radove i objavila rezultate književnog natječaja za ovu gođinu, koji pokazuju daljnji vidljiv napređak ftalijan-

· skog književnog stvaranja u Jugosla-

viji u odnosu prema prošlim godinama. To se opaža ne samo u poeziji i u kuzališnim djelima (po broju i po kvaliteti), već i u umjetničkoj prozi, dok se stanje što se tiče književnog eseja i studije nije popravilo.

O4d kazališnih pisaca komisija je na sjednici ođ 1 oktobra nagrađila Serđa Turkonija i Lučifera Martinija (Lucifero Martini) svotom od din. 10.000 za komediju u tri čina »Questa nostra terra« (Ova naša zemlja). U komeqiji se iznosi jedna epizođa iz borbe za socijalistički preobražaj našeg sela. Osim toga podijeljena je nagrada Otelu Sojatiju (Otello Soiati) za historijsku dramu u četiri čina »La schiava istriana« (Istarska robinjica).

Oc pjesnika Talijanska unija nagradila je Lučifera Martinija za pjesme »Impressioni« (Impresije), za koje se autor inspirirao motivima iz života u riječkoj luci, Đakomo Skoti nagrađen je također za manju zbirku pjesama »Colloqu*' e soliloqui« (Razgovori i razmišljanja). koja pretstavlja značajan napor da se pjesnički izrazi naša današnja stvarnost. Komisija je ujedno nagradila radnika Salvatora KristauCristaudo) za pjesmu »Alba di lavoro« (Zora rada).

Za prozu je nagrađen profesor Sepić iz Rijeke kao autor satiričke pripovijesti »II cameleonte« (Kameleon), koja se prema ocjeni komisije ističe aktuelnim sadržajem i dobrim jezikom. U vezi s ovim književnim nastojanjima treba dođati da će Talijanska unija požeti doskora izdavati i svoj literarni časopis »Orizzonti«, koji će dati nove poticaje razvoju talijanske književne djelatnosti u Jugpslaviji. Ujedno će to biti jedno svjeđočanstvo više kako je u novoj Jugoslaviji i nacionalnim manjinama osiguran slobodan, nesmetan kulturni razvoj na bazi vlastitog jezika i vlastite nacionalne

kulture. Ante ROJNIĆ

preduzeća i pisci”

Izjava Književnog preduzeća

U »Književnim novinama, u broju od 3 oktobra ove godine, izišao je članak Velibora Gligorića »Izdavačka preduzeća i pisci«. Članak sadrži oštru kritiku osnovnih linija naše izđavačke politike, »životvornost postojećih organizacionih oblika i metoda rađa izdavačkih „pređuzeća sa savremenim piscima«. Ta je kritika đata samo u mnogobrojnim nekonkretizovanim aluzijama, insinuacijama i optužbama, bez ikakvih argumenata. Sem direktinog: ukazivanja na izdavačko preduzeće »Nopok«, a i tu bez dokaza, nijedno drugo pređuzeće nije direktno apostrofirano, ali je očigledno đa ih je pisac sve imao u viđu, kao i njihove savetodavne organe, ođ lektora do Književnog saveta. I zato se Književni savet izđavačkog pređuzeća »Prosveta« oseća pobuđenim đa ovom izjavom odbije od sebe izvesne neopravdane aluzije i ins'nuacije, koje niti su dokazivane, niti mogu biti dokazane. 1. Iz članka Velibora Gligorića probija izvesna tvrdnja da su se oko izdavačkih pređuzeća proizvoljno formirali neki savetođavni krugcvi, čiji je najpotpuniji oblik Književni savet. Međutim, Književni savet pri izdavačkom preduzeću NR Srbij» »Prosveta« izabran je i imenovan od strane đržavnog organa koji operativno rukovođi izdavačkom politikom naše Hepublike. Taj izbor je izvršen između pisaca koje je rukovodni organ procerdo sposobnim 1 đostojıim da vrše posac književnih savetodavaca u jednom izdavačkom preduzeću. On im je određio nadležnost i granice u funkciji. Smatrajući đa je ovako zamišljena i ostvarena ustanova Književnog saveta pri :zdavačkim pređuzećima pozitivna i vrlo celishodna za pravilan razvoj naše literature, članovi Književnog saveta. izdavačkog preduzeća »Prosveta« tu svoju funkciju vrše i savesno i odgovorno. Prema tcme, Književni savet izđavačkog preduzeća »Prosveta« nije nikakvo anonimno, niti slučajno telo u kome tajanstveno zaseđavaju neke »sive eminencije«, kako to pisac kaže, služeći se nepravedno negativno jednom reminiscencijom koja ne potseća na baš tako mračan istoriski fakt.

2. Književni savet kategorički odbija od sebe da, u izvršenju svojih funkcija, ma šta vrši »iza zatvorenih vrata«, kako to pisac izrično, i tri puta, u svome članku podvlači. Članovi Književnog saveta čitaju dela koja su podnesena na „publikaciju, podnose o njima Savetu ozbiljne i kritički savesno obrađene referate, o kojima diskutuju, i na osnovu referata i diskusije donose odluke. U slučaju kad še fu rokaže da je potrebno, jednom ponuđenom delu podnosi se na diskusiju i više referata. Svaki i eferat se daje piscu, čije je delo podneto na publikovanje, đa ga pročita, da ga, ako hoće, u prepisu zadrži za sebe, i đa ga, ako mu je to potrebno, i publikuje. Štaviše, Književni savet se često obraćao za mišljenja po složeni*im pitanjima i mnogim našim pisema i naučnim radnicima izvan sVOga kruga, kojih je bilo cko četedeset, a među njima u više mahova, bnš i sam — Velibor Gligorić. Prema t?me, sasvim suprotno postupku »iza zatvorenih vrata«, način rada Kujiževnog saveta izdavačkog preduzeća »Prosveta« potpuno je otvoren i demokratski. 3. Otkako je osnovan, krajem 1947 godine, Književni savet je izvršio pregled i kritičku analizu velikog broja ponuđenih dela (samo ove godine 94), od kojih je pretežna većina prihva-– ćena za publikovanje u edicijama »Prosvete« (u ovoj godini 23:11). Već ovaj fakt sam sobom govori da se Književni savet ne rukovođi motivom »ograničavanja kruga pisaca« koje u izdanjima »Prosvete« treba publikovati, a najmanje motivom prijateljstva i ličnih veza, što pisac članka insinuira svojom tvrdnjom da se izbor dela za izdavanje vrši između pisaca »koji su u bliskome dodiru sa članovima Književnog saveta«. A najmanje se savetođavni posao Književnog saveta rukovodi linijom traženja i odlučivanja da se objave dela onih pisaca koji su »tako afirmirani da ih presija njihove popularnosti« nameće interesu i preduzeća i Književnog saveta. Dokaz za to su i prihvaćena dela mnogih mlađih i nekih do ovoga vremena u »Prosveti« neizdavanih ili i sasvim nepoznatih pisaca, kao Što su, u poslednje vreme, roman Jovana Nikolića »Jedan život«, pesme N. Drenovca, roman D. Đurovića »Pod vedrim nebom« (u štampi), pesme M. danjevića, M. Alečković, V. Carića romon K. Stepanovića i dr.

4 Književni savet nije,i ne može biti, ni po prirođi same ustanove, a još manje po izboru ljudi koji u njoj đejstvuju, neki forum koji bi, kako to pisac sugerira, formirao svoj osobeni stav prema književnim problemima, svoje »ideološke i estetske« poglede,

saveta izdavačkog „Prosveta“

svoje kriterijume u proceni dela podnetih za objavljivanje. Slažući se u najosnovnijim principima koje treba respektovati u književnom stvaranju našega vremena, članovi Saveta diskutuju o svojim gleđištima, konfrontiraju ih kad se ona razmimoilaze i do rešenja dolaze demokratskim putem: ili punim sporazumom ili glasanjem. Prema tome, otpađa svaka mogućnost da se Književnom s-vetu podmetne sumnjičenje da bi se mogao pretvoriti u neku vrstu književne klike, što, kao sumnju, članak Velibora Gligorića neizbežno sugerira.

5. Književni savet ne može se slošžiti sa tezom Velibora Gligorića, a još manje je usvojiti, da sve probleme izđavačke politike, od planiranja do izbora dela. treba vršiti pred nekim neograničeno širokim forumom, koji ni sam pinac ne definiše i jasno ne viđi. Demokratičnost nije rešavati sve na zborovima 1 kađ bi se, u ovoj Oblasti aktiviteta, išlo putem koji pisac otprilike predlaže, pre bi se otišlo u anarhičnost. To, razume se, nikako ne znači da izđavačka politika ne treba d: bude podložna kritici i đa o kvalitetu njenog aktiviteta ne treba kritički raspravljati. Naprotiv, pouzdara i opravdana kritika, i tu, kao i na svakom drugom mestu, đobro dolazi. Ali, članak Velibora Gligorića nije takva kritika, i upravo je suprotan takvoj Kritici.

6. Književni savet ne može niti đa odobri, niti đa usvoji ni tezu Vejibora Gligorića đa naša „»izdavačka preduzeća nisu u sređištu stvaralajkog procesa pisaca« (7) i da »ne potstiču pisce u njihovom stvaralačkom rađu«, »kao da nemaju pređ sobom živ stvaralački proces rašćenja i bujanja književnosti, već kao da imaju poziv da vrše odbirna pročišćavarija«. Iz ovoga, kao i iz nekih drugih tvrdnji pisca članka, proizilazi, prvo, da izdavačka pređuzeća treba samoinicijativno da vrše indđiviđualne potsticaje, đa traže, u neku ruku da poručuju književna đela, i đrugo, đa ne treba ođabiranjem đa teže što boljim kvalitetima. Poručivanje književnih đela, ako nije, u izuzetnim slučajevima, opravđano već se pretvara u si-

stem, nij i ne može biti socijalističli postupak, jer porudžbina se prven= stveno uslovljava izgleđom na profit. A, s đruge „strane, Književni savet smatra đa je njegov osnovni zađatak upravo u fome đa ođabira i đobro odabere. Zar jeđan upravnik pozorišta, na primer, — a pisac članka to jeste — ne postupa na isti način, »iza zatvorenih vrata« uprave pozorišta? I zar jeđan profesor univerziteta — a pisac članka i to jeste — ne vrši procenu i ne đaje svedočanstvo svome stuđentu »iza zatvorenih vrata« ispitne komisije? Ili možđa diskutuje odluke na mitingu i preko megafona?

T. Pisac članka jednom aluzijom kao da osporava Knžjiževnom savetu pravo »da vrši kategorizaciju kvaliteta pojedinih pisaca«, što, praktično rečeno, znači da savetođavno pomaže đirekciji preduzeća u pravilnom ođređivanju visine honorara prema vjsini kvaliteta. Članovi Književnog saveta smatraju da baš i ovom funkcijom Domažu direkciji pređuzeća da što pravednije ođređuje književnu nagrađu, što mu se, kao dužnošt, uogtalom, i zakonski nameće.

Dajući ovu izjavu, kojom samo koriguje nefačnosti u tvrđnjama pisca članka i od sebe odbija neđostojne insinuacije, bez želje đa diskutuje o iz vesnim problematičnim i prilično đemagoški akcentovanim postavkama iznetim u samome članku, Književni savet np može a da na kraju ne konstatuje i ovo: članak Velibora Gligorića, umesto da bude, kao ozbiljna i argumentisana kritika, od pomoći i izdavačkim preduzećima, i piscima, i čitaocima, ustvari je, u obliku i načinu kako je đat, jasno i ozbiljno štetan za sve njih ukupno. On, 8 jedne strane, izaziva ogorčenje, kao što svaka neopravdana kritika to čini, a 8 druge strane, stvara zabunu i daje povođa da se ukorene osoćanja nepoverenja prema izđavačkoj politici na še zemlje i ljudima koji je sprovode.

Članovi Književnog saveta izdavačkog preduzeća »Prosveta«: Radomir AT,BKSIĆ, Milan

BOGDANOVIĆ, Milan ĐOKO«.

VIĆ, Božidar KOVAČEVIĆ,

Dušan KOSTIĆ, Isidora SE

KULIĆ, Eli FINCI.

|?