Književne novine
BPRKANA 3
MA Ca „VA VT ON? f'
Kkralke v.sli iz inosiransiva
(fragment)
PRED PEDESETOGODIŠNJICU SMRTI TULUZ-LOTREKA
UxUskoro će se obaviti proslava peđeseto· godišnjice smrti francuskog slikara i graf#ičana Anri Tuluz-Lotreka (1864—1901), U vezi sa ovom proslavom u Francuskoj i Americi organizuju se razne izložbe TuluzLotrekovih radova.
USPEH JUGOSLOVENSKIH FOTOUMETNIKA U LONDONU
'Trađicionalni Salon fotografije u Londonu, četrđeset i prvi po ređu, blo je otvoren oktobra meseca u Umetničkoj galeriji Kraljevskog društva „slikara-akvarelista.
1 put posle rata u Salonu su izloženi u većem broju i radovi jugoslovenskih fotoumetnika. Od 16 autora žiri je primio i iz-
· ložio 20 slika od 12? autorm, Na celoj izlo-
šbi su bile izložene 452 slike iz 27 država. Jugoslavija e po broju slika na trećem mestu iza Engleske (259 slika) | SAD (21 slika), _ Ovaj prvi veći posleratni uspeh naših fotoumetnika u inostranstvu treba da bude potstrek da se sa ovom praksam 1 dalje nastavi uz učešće što većeg broja autora, kako bi se osvojilo ono mesto Koje Jugoslaviji pripada u umetnosti fotografije.
MUZEJ INTERNACIONALNE NARODNE UMETNOSTI
TT mestu Santa Pe (Nov! Meksiko) osniva se Muzej internaciona]ne narodne umetnoOvaj će muzej navodno biti prvi u svetu 6a pravim internacionnlInim Kkarakterom. Muzej će uspostaviti veze sa muze-– jima narodne umetnosti celoga sveta.
UMETNIČKA LUTRIJA NA BIJENALU U VENECIJI b
Bijenal u Veneciji zatvoren je 15 oktobra. Petnaest dana po zatvananju Bijenala biće organizovano izvlačenje lutrije ulaznica. Na ovoj lutriji zgoditke pretstavljaju umetničke slike, skulpture, gravure i dela dekorativne umetnosti najboljih italijanskih savremenih majstora. Vrednost ovih dela iznosi preko tri milioma lira.
GOGENOVA PISMA _ Edicija »Falez« u Parizu, izdala ie knjigu Gogenovih »Pisama Danijelu đe Monfridu«. Knjiga sadrži 16 đosađa neobjavljenih Gogenovih pisama.
IZLOŽBA O ŽIVOTU TI DELU BLEZA PASKALA
Muzej nauke »Palata otkrića« u Parizu priredio je izložbu pod naslovom »Naučno delo Bleza Paskala«, Izložba je podeljena na četiri sekcije. Prva ilustruje Paskalovo vreme, a druga njegov dom i užu okolinu u kojoj se razvijao. U ovom su odeljenju, pored ostalog, prikazani eksperimenti mladog matematičara, Zanimljiva je {ilmska montaža kojem se pokušalo objasniti, kako je kod Paskala tećao misaoni proces pri otkrivanju 32? Euklidova zakona. Treća sekcija obuhvata Paskala kao fizičara gde su reprođukovani gotovo Svi eksperimenti koje je Paskal izvodio. Poslednji đeo izločšbe obuhvata naše vreme, gde je prikamana primena Paskalovih pronalazaka u meteorologiji, fiziologiji i fizici. Ova je izložba, prema mišljenju pariske Kritike, jedno od nauspelijih primena muzeoloških metođa pri popularisanju nauke.
KNJIGA »MARK TVEN KAO POČETNIK«
WU izđanju Univerziteta u Ilinoisu (SAD) izašla je knjiga »Mark Tven kao početnik« od Edgara M. Branša. U knjizi su, pored nekih dosada BROZ biografsltih pođataka o Tvenu, štampane i njegove kraĆe pripovetke iz vremena početništva, koje do danas nisu bile objavljene.
NOVA KNJIGA O OSKARU VAJLDU
»Osktar Vajld i familija Daglas« naziv je Knjige markiza Kvinsberija koju priprema "edicija »Arts et Mćtlers graphiques«. Delo
retstavlja prilog upoznavanju Oskara
'ajldđa i osvetljava razlog zbog koga je autor »Slike Dorijana Greja« bio osuđen na dve godine teškoga rada. Markiz Kvinsberi prikazuje u knjizi đelove suđenja Vajlđu i njegovu prepisku sa prijateljima, a odvojeno pisma koja je Vajld upućivao lordu Daglasu, markiževom ujaku.
I BIBLIJA NA FRANKOVOM INDEHSU
'\U Spaniji je Frankov fašistički režim još pooštrio uslove uvoza Strane knjige. Tako u Španiju ne sme više da se uveze nijedna biblija koja nema »placet« katoličke crkve, a u samoj Španiji ne sme da se štampa nijedno katoličko izdanje biblije.
ISTORIJA SAVREMENE HEBREJSKE LITERATURE
Profesor Simon Halkin, jevrejski pisac 1 kritičar, napisao je istoriju „savremene hebrejske literature, koja je danas, u no„voj državi, u fazi svoje obnove. Knjiga sadrži i izvestan broj pesama i proznih ra-
- dova modernih jevrejskih pisaca.
Korda i
Le
“
} BRAZILIJANSKI FILM O OSLOBOĐENJU ROBOVA
___U Rio de Žaneiru prikazana je premijera filma »Veličanstvena bura«, u režiji Lejtao đe Barosa, jednog od najpoznatijih brazilijanskih reditelja. Predmet filma je oslobođenje robova u Braziliji, koje je posle dugih borbi izvršeno u drugoj polovini XIX veka,
_ DELA SVETSKIH KNJIŽEVNIKA | NA FILMSKOM PLATNU
Britanski filmski prođucent Aleksanđer merikamac David .Selenik skloLu sporazum da zajednički snime niz
a prema značajnim književnim delima. Kao prvi snimaju se filmovi »Pripovest o dva grada«, prema Dikensovom delu, »Put oko sveta za 80 dana« po Žilu Vernu, »Čarobno brdđo« po Tomasu Manu i čuveni »Kontrapunkt života« po romanu Aldusa Hakslija. U ovim fimovima igraJS Džozef Koten, Aliđa Vali, Gregori Pek Ba Templ, a režijom rukovodi Karol
FILMOVI O ČUVENIM SLIKARIMA
Belgisici slikar i arhitekta Pol Hezerts, koji je snimio nekoliko filmova o čuvenim slikarima, dobio je na neđavnom festiva-
| lu u Veneciji dve nagrađe, i to za najbolji
· film o umetnosti
f a:
–
fi (»Od Renoara do Pikasa«)
i za najbolji kratkometražni film (»Poseta
Pikasu«). Hezertsov film »Rubens« je već
nagrađen na festivalu u Veneciji 1948 goe. BVEDSKI FILM »BŠAKA PIRINČA«
TEkspeđicija švedskih filmskih stručnjaka, koja obilazi Jugoistočnu Ariju, snimila je Sijamu „potresni film »Šaka pirinča«. eđani su bili svedoci velike gladi u za- krajevima Sijama i snimili su dokumentarii film, koji verno izlaže život i običaje tamošnjih stanovnika i njihovu neizrecivu beđu: Na Trećem međunarođnom festivalu dokmmen' filmova u Fdđinburgu ovaj film je doživeo veliki uspeh.
Vraćanie bod novi igram il nove borbe
Poštovani i dragi druže uredničel Vaše mi je ljubezno pismo stiglo
tek juče, I to zbog bolesti jedne razda-
vačice pisama. I tako uz najbolju volju, ne bih ·dospio da Vam pošaljem neki novi članak. Uz to se i ne osjećam dobro, kako sam to upravo ovih dana pisao drugu Zaninoviću,. Šaljem Vam stvarcu, što je g. 1921 izišla u zagrebačkom »Savremeniku•«, br. III, pod naslovom »Moj povratak«, Tu je opisan moj povratak u Opatiju iz mog prvog progonstva. Vraćao sam se u Istru sa vrlo malo nađe da će me okupator pustiti u miru. Ipak sam ostao ovdje punih đevet gođinn u borbi
i u radu za održanje naše svijesti u
narođu. Imali smo dosta muke, jer smo se
morali boriti na dvije fronte: protiv fašista i đomaćih Klerikalaca, koji su, da me se riješe, bill isposlovali kod tadašnjeg ministra prosvjiete Korošca, da me povuče na moje mjesto — u žensku gimnaziju na Sušak, što je on i izvršio, ali kako sam već tada imao službe 35 godina i nekoliko mjeseci, zatražio sam penziju i ostao na svome mjestu u Istri. Takvi su bili oni naši zlatni ministri! Šaljem Vam članak pođ drugim imenom, koji bolje odgovara. Malo sam ga 1 retuširao. Mogu Vam reći da mi je taj kratki sastavak vrlo drag. Tzašao mi je iz srca one iste noći od 3 II 1921, kad sam se ovamo vratio iz Kraljevice pre-
ko Zagreba.
Prihvaćam ovu zgođu, đa Vama i drugovima u redakciji najtopliie zahvalim na neočekivanoj pažnji, više nego li bratskoj, kojom hoćete da počastite ove moje puste godine! Mnogo Vam &č\vala svima i puno najlepših i najsrđačnij:h
pozdrava.
osDpjelo... · Dospjelo i to — a ja hitam k svom izgubljenom zavičaju, da u sjeni njegove potištene ljepote još jednom prosnim svoj utopljeni san. San što mi ga onog uđesnog, novembarskog đana razbiše onamo negdje na dalekoj obali ligurskoj.
Vlak: juri na jug, prema zlopakoj granici. Već je preletio mimo posliednjeg vojnika, što ukopan u snijegu na krajnjoj točki Osakaćene, sam stražu čuva.
Malo niže pruža se cesta — preko nje drvena pregrađa: tu su oni...
Vlak se zalijeće u noć mraznu, vjetrovitu, sniježnu .
Nešto me u grlu stislo: ugušit će me. Ruke mi se nesvijesno pružaju, kao đa bi htjele zadržati stroj, da stane i đa me opet vrati onome vcjniku samotnom.
Sve uzaluđ: meni je kao đa propandam u neki bezđan pa se sve više stištem u svome kutu i sred gromotnog urnebesa, što mi pođ nogama tutnji, gubim svijest o svemu, što se oko mene zbiva.
Osjećam samo da me nešto u nekakvom divljem ritmu nosi sa sobom, ali ne bih znao reći: kuđa ni kamo.
Napolju noć. Kađ vlak preleti kroz svjetlost neku, vidim kroz staklo, kako se krupne, bijele pahuljice na vjetru motaju.
'xU prognanstvu, u beskonačnoni iščekivanju, osobito za posljednjih rapalskih dana, kađ je malođušje i u meni preotimalo maha, a zla slutnja po*e!a i u mom srcu nemilo da ruje, dolazilo mi, kao u nekom snoviđenju da gledam svoj tužni povratak u dugo neviđeni dom: noć, tmuša, oblak, što ođasvuđ pritište zemlju kao kamen grobnicu hladnu, pa vjetar, led, glib — Tako će, mišljah, i nikako drukčije podjarmljena mati dočekati sina iz-
bjeglicu, I meni je sada kao da se sav ·
onaj led lomi na mome srcu i kao đa prožimlje sve, i one najtanje žilice u njemu.
Malo po malo osjećaj se stvarnosti vraća. Ne prođe dugo, i moja se ćutila odjednom „napregoše, sva, nemira, treptaji pođiđe čitavo biće moje. Oni su blizu — tu su — u istom vozu, u ovom istom vagonu — tu do mens još ih ne vidim, jer nesvijesno zatvaram oči pred njima, ali ih čujem... Do ušiju mi dopire njihov sarnosviIjesni ton, povici, širok smijeh, pjesma — ona njihova — i sve to pada na moju dušu kao smrt.
Postaje mi sve tjeskobnije.
Dok vlak stoji na stanici nekoj, slušam, kako mi nađ glavom nešto pokuckuje. To su kapi kiše sa snijegvom pomiješane. A meni se čini da se ono prosiplje zemlja nađ pokrovom mojim mrtvačkim.
Posljednja stanica. Do tramvajskih kola, što rasvjetljena čekaju, nema no desetak koračaja, a ja sav treptim i mislim: nikada neću do njih.
"Trudim se, ne bih li što dublje zakopao glavu u ovratnik kaputa. Nekako mi je, kao da su sve oči dušmanski na mene uperene... I dok se tako naprijed povlačim kao tat, onamo
Vaš Viktor Car Emin Opatija, 22 X 1950
mi se sa strane Učke prosu na lice šaka sitnih, ledenih iglica.
I meni je, kao da me moja rođena planina kori, što sam je ostavio. Ne: stara me mati, naprotiv, pozdravlja. što se k njojzi opet vraćam...
Silaze kola, kotači bono škvipe' a to odjekuje u srcu kao đa uoko'o zemlja stenje.
Meni nasuprot sjeđe dva tri poznata mi lica. Rukujemo se bez riječi, Fao što se čini u domu, gdje je mrtvac...
Ne čujem ništa — ne gledam nikomo, Kola stanu. Uzbuđene mi gruđi Dpošudno upijaju miris, što mi za uz turoban šum moj rođeni šalje lovor.
Sađoh. Još malo...
Sat je poslije ponoći. Tamno je —
ništa se ne vidi. I pusto i prazno. Teško idem i sve se nekako ozirem, kao u čudu. Treća već teče godina, što nisam ovuda prošao. Što li je kroz to vrijeme sve proteklo potokom događaja i zbivanja! Koliko muka i razbijenih nađa! I porušenih snova! I sve to nosim još u sebi: i ovu zemliu pregaženu i braću svoju — sve me to pritište i sagiblje kk zemlji. Iđem kao čovjek, što već mirno i bez otpora sšsklanja vrat svoj pod jaram odurni. . Eno mi kuće! Kođ prvog sam ugla stao. Ne mogu dalje. Nešto me opet steglo, Torba mi je ispuzla iz ruke i ja se prislonih o zid.
I ođmah osjetih đa mi je bolje. Neka djetinjska sreća obuzela me svega. Lice prislonih na zid i nekoliko puta prođoh po njemu dlanom kao dijete kad ljubljenoj rodđiteljici miluje kosu. I mucao sam nešto — ne sjećam se što. Onđa me iz kuće zovnuše. Dignem torbu, doteturam do vrata sav zgrbljen — ja, što sam držao.i đugo, dugo kao u sunce božije vjerovao da ću se u svoj đom vratiti veđar, ponosan i — svoj.
Dome! Dome!
A sada?
'uU nove borbe! U nova iskušenja!
Viktor CAR, EMIN
(Crtež vajara Lojza Dolinara)
KNJIŽEVNEINOVINE
DISKUSIJA
BROJ #4
PITAVJA IZDAVAČKOG BABA
duzeća »Prosveta« osetio se po-
buđen da plahovito reagira na moj članak „»Izdavačka pređuzeća i pisoi«. Odbio je da uopšte diskutuje sa mnom o toj problematici, zauzevši prema mome članku neprijateljski stav nemotivisan „ragumnim razlozima već izlivima ogorčenja i gneva. No i ovakav stav Književnog saveta izdavačkog pređuzeća »Prosveta« pomogao je čitalačkoj publici da bliže upozna jednu stranu izdavačkog rađa i utvrdio je potrebu da se o tome radu diskutuje. Moj članak je imao korisnog dejstva u odnosu na rađ izdavačkog preduzeća »Prosveta«. On je pokrenuo Književni savet toga pređuzeća da iziđe prvi put pred javnost, prvi put posle tri godine njegovog postojanja i rada, od 1947 kada je osnovan. Čitalačkoj publici nije uopšte bila poznata egzistencija ovog Književnog saveta, Veliki broj pisaca je nagađao o njegovom sastavu. Prvi put istupa ovaj Književni savet pred javnost 17 oktobra 1950 i uzima odgovornost javno u punom sastavu. Do ovog datuma on je bio za javnost potpuno anoniman.
Književni savet je uvređeno i revoltirano reagirao na moju konstataciju đa se njegov rad u izdavačkom preduzeću obavlja »iza zatvorenih vrata«. A ceo odgovor Književnog saveta sastoji se u odbrani izdavačkog rađa »iza zatvorenih vrata«. Književni savet u odgovoru jzjavljuje đa je on postavljen od operativnog rukovodstva, koje mu je određilo »nadležnost, granice i funkcije« i da om, Književni savet, na svoje zadovoljstvo obavlja savetodavni izdavački posao uspešno, upotrebljavajući sve »demokratične« forme u unutrašnjem radu. Uvođenje javnosti u taj posao smatra apsurdnim. Kako, pita se u čudđu, zar uvoditi javnost u izdavačke poslove putem mitinga i megafona?!
Iz odgovora Književnog saveta može se utvrditi: prvo, đa Književni sa= vet za ove tri gođine nije osetio potrebu đa iziđe sa svojim rađom u javnost; drugo, da sađašnju praksu izdavačkog rađa smatra đa je »pozitivna i vrlo celishodna za pravilan razvoj naše literature«, a njje dao mogućnosti da o tom čuje mišljenje Kritike javnosti; treće, da Književni sa= vet smatra da je uopšte iluzorno uvoditi javnost u izdavački rad, jer Književni savet ne zna puta i načina kako bi. uopšte doveo svoj rad u vezu s javnošću; (»Književni savet ne može se složiti sa tezom Velibora Gligorića, a još manje je usvojiti da sve probleme izđavačke politike, od planiranja do izbora dela, treba vršiti pred nekim neograničeno širokim forumom, Koji ni sam pisac ne definiše i jasno ne vidi«.)
Meni izgleda, sudeći po ovakvom odgovoru, đa Književni savet ne želi jasno da viđi forum pred kojim bi izložio svoj rađ i svoj stav u izdava-– čkim poslovima. Taj forum je međutim vrlo konkretan, vrlo vidljiv i na prvi pogled uočljiv, to je jednostavno — štampa. Knjižcvni savet bi bio dužan, po mome mišljenju, da povremeno istupa u štampi sa izveštajima i referatima o svome rađu, sa Oobrazloženjima izdavačkog plana, đa objasni svoj stav u izđavačkim pitanjima, svoj kriterijum, svoj metod rađa, da i vašna sporna pitanja koja iskrsavaju u njegovom radu „iznese pred javnost, jednostavno u štampu.
Matica srpska je skozo pre sto godina obaveštavala javnost o radu svoga knji ževnog odbora, konkretno o referatima po delima koja je odbor ocenjivao, a članovi Književnog saveta jednog socijalističkog izdavačkog preduzeća ne znaju da nađu puta u javnost, koji im je pred očima, već skrivaju svoj pravi stav prema uolzi javnosti u kul-
JO uzeta savet izdavačkog pre~
ICC Pr VI KOI ra TEZGI ala NOC m=umeruuNuuH„ KuLurYU"aN NI a araJk Ke aie-zE. umu aaa TEC altyazı auEaze am O or == , WEEK rme rLun=ur UCITI ar suri STe I= rernu rrasumirire ea aa aaie auuu ama ie. e e Oe o a era
U Babovišću – kod Nazora
a putu od Sutivana do Babo-
višća plovi mali motorin mi-
mo divnih bračkih uvala. Redaju se dražice jedna blizu druge, skoro u pravilnom nizu, a opet međusobno tako različite, da je svaka mali svijet za sebe. Neke obrubljuju borove šumice, blistavo zelene boje, drugima su tamarisi spustili svoje tamno, kvrgavo žilje do u samo žalo, a {reće su golišave i rubovi im se bijele sniježno, kao da su pjenom prekriveni. Kad se u svojoj vječnoj igri talas na tren povuče sa žala, zablistaju na suncu kameni-bjelutci, izglačani hiljadugodišnjim kotrljanjem i sudaranjem. To bjelilo bračkog kamena prati me po otoku u stopu i ta plemenito čista boja pothranjuje duševnu vedrinu.
Motorin izbija iza najzapadnijega rta Brača i s te točke otvara se vidik 'kanalom prema Hvaru. Odmah tu više nove uvale evo jednog od izvora plemenitog bračkog kamena, Brdo je otvoreno, čovječja ruka duboko je posegla u kamenu gromadu. U dnu njega crveni se krov kućice, te se čini kao da se na tom paravanu bijelih stijena iskri komadić žeravice.
Motor se već ugrijao, đugo godđina služi, pa mu i nije zamjeriti što ponekad preskoči koji takt. To on, kako kaže barba Niko, proguta kriomice po koju »žabicu«. Barba Niko ga malo tucne, kapne koju kap ulja, i motorin, kao krivac, izbjegava neko vrijeme prečeste »žabice«.
Među maslinama i borovima proviruje krov kuće na Junčerevu (Vučjoj-ravni), visoravni koja počinje tu kod kamenoloma, a svršava nad lukom Bobovišća, Prije Bobovišća svratit ćemo na to mjesto o kojem mi saputnici pričaju da je zaista rijetko u svojoj ljepoti.
Ulazimo u jednu od najljepših uvalica — Tihu, S njom se može mje-
Josip Barković
riti samo smaragdno-modra Likva, ta–mo u blizini Sutivana, Dražica je tiha ,tako tiha i zaklonjena' od vjetra, da sliči na neku malu uvalicu Dlitkog pitomog jezera. Pri samoj obali poigravaju se jata malih ribica, a malo dublje odvojile se od svog jata dvije krupnije i umiljavaju se jedna oko druge. Zaljubljenici su našli medeni kutak i ljubavnoj igri sađa nema kraja.
Penjemo se na brežuljak Junčereva ,i već na tim prvim koracima obuzima me osjećaj kao da prilazim nekom svetištu u kojem se upravo 5ada prinosi žrtva. Ima takvih mjesta na zemlji. Čim stupiš na njihovo lo, prožme te duh nepoznate sile i nametne {fi neko svečano raspoloženje. Na moru sam već na takvo mjesto naišao, nekoliko kilometara južnije od Kraljevice na imanju »Kapetanice«.
Putić vođi mimo stepenastih povrIšina podzidanih starim debelim zidovi. ma. Ti, od starosti već pocrnjeli zidovi, pokazuju da je na ovom mjestu čovjek podizao maslinike i vinograđe
· davnoidavno, dokle i ne stiže narod-
na predaja. Dolazimo do kuće. Ona je još dobro uzdržana, kao i zidovi oko nje i vrta. Hod sve više zastaje i smireno se predaje tišinom obuzetim čulima. Starim „,golemim borom, šumi maestral i taj opojni šum blaži tokove našeg zahuktalog vijeka. Poslije plahovite kiše, koja je uz tresak gromova jedne noći preletjela otok, zem]lja diše lakše, ne razapinje je više jara i ubitačna suša. Kroz živce (koje ovdje ne mori mala kazaljka ure) slatko trepere horovi tišine, a svilenasto zri... zri... ne da tišini da se pretvori u gluhu pustoš. Na ovom mje stu spokoja ,duša ljudska spoznaje i nalazi sebe, okuplja iz nepoznatih ponora sve svoje jave i snove, i stvara i ono što joj i spomenikom ostaje.
Tu prema jugu visoravni, obrasloj maslinom i borovicom, vide se ostaci prvobitne Nazorove kule, a tamo, pod samom srušenom kulom, duboki prosjek mora sve do luke Bobovišća, Po snazi koju zrači ovo tlo visoravni, po cijeloj atmosferi, koju u beskraj protkiva sitni romor toliko voljenih Nazorovih cvrčaka, osjećam da je Nazor još iz najranijeg djetinjstva | morao zavoljeti prirodu onako, kako ju je on volio. Čovjeka u društvu promatrao je kao okovanog roba koji treba raskinuti lance tuđeg jarma i socijalne bijede i izaći opet u prirođu, — tu vedar, zamabhnuti srpom i čekićem ne odbijajući vrč vatrenog napitka, kojega Pan prokrađa iz mirisnog Vinograđa. Žurim se, đa čim prije stignem u Bobovišće, da saznam ne gubi li se tamo cjelovitost daha ove visoravni. Ne razbija li ga tamo luka i naselje čovjeka, koji se u ovom kamenu bori za svoj opstanak?
Motorin dostojanstveno klizi u dđubok zaton. Tamo gore ma brijegu već se bijeli Bobovišće, Pogled se sad odjednom privikava na čudnu građevinu na lijevom brijegu ispred luke. To su valjda neki ostaci starog rimskog hrama?...
Ne! To su Nazarovi stupovi, ili »Nazarova Akropola«. Pjesnik ih je dao podignuti u obliku starogrčkog hrama. Svaki stup nosi uklesano početno slovo imena triju Nazorovih sestara. )
A tamo đolje, — na brežuljku više same luke?...
To je prava Nazorova kula. I nju je dao podići, podstican ovom čudnom silom, koja čovjeka ovdje tako povezuje uz prošlost,
Ulazimo u tihu, bi reć, izumrlu luku. Tek s desne strane obale, hitne se u dubinu po koji pocrnjeli kupač, i gejzir mlazeva proključa za njim.
Evo nag već pred kućom Nazorova
Velibor Gligortć
turnom životu fabuliranjem o zborovima i parođiranjem o mitinzima i megafonima. Članovima Književnog saveta, suđeći po ovom njihovom stavu prema izlasku u javnost, ne pađa ni na um da su pisci direktno i vrlo životno „zainteresovani za izdavačka pitanja, da je jeđan od foruma i njihov skup, a, međutim, u Književnom savetu se nalaze i pretseđnik i nekoliko članova uprave Udruženja pisaca
| Srbije. )
Iz odgovora Književnog saveta provejava birokratsko shvatanje zadatka koji je, po mome mišljenju (možda Književni savet ne deli ovo moje mišljenje) od izvanrednog „značaja za razvoj naše literature, Mi smo, izjavljuju članovi toga Saveta, postavljeni od operativnog rukovodstva kao sposobni i đostojni đa vršimo posao književnih savetođavaca u izdavačkom preduzeću, određene su nam nađležnost, funkcije i granice rada, čitamo đela koja nam pisci podnose, đajemo referate o delima, diskutujemo o referatima i ako se u sporu po pojeđinim delima ne postigne puna saglasnost, glasamo. Piscima izdajemo referat »u prepisu«, pa ako hoće i ako za shodno nađu, mogu i đa ga objave. Tipično birokratska proceđura (zanimljivo je zapaziti u, odgovoru Književnog saveta kako birokratska procedura nužno progovori kancelariskim jezikom čak i kod pisaca). Karakteristično je da su pisci članovi Knjičševnog „saveta potpuno „zadovoljni takvom praksom, diče se njom i još tvrde đa je ona celishodna za pravilan razvoj naše književnosti. Činjenica đa se glasanjem odlučuje o suđbini jednog literarnog dela začudiće svakog čitaoca, a međutim ta činjenica je potpuno normalna i u redu u svesti i savesti pisaca članova Književnog saveta. Pisci članovi Književnog saveta zađovoljavaju še administrativnim rešavanjem literarnih pitanja, izdavanjem »u prepisu« referate pojeđincima, a odbijaju sugestiju kao apsurdnu i štaviše kao. štetnu da svoj stav odđražen u tim referatima iznesu pređ javnost, u štampu i na skupovima pisaca.
Moju krupnu „primeđbu iznetu u.
članku »Izdavačka preduzeća i pisci« da izdavačka pređuzeća ne daju potsticaja stvaralaštvu pisaca, pisci članovi Književnog saveta napali su razlozima komercijalne prirođe. Oni su moju &ugestiju, đa bi izdavačka preduzeća bila dužna da pokažu aktivni interes za stvaralaštvom pisaca, pretvorili na svom komercijalnom jeziku u »poručivanje književnih dela«. A, kažu: »Poručivanje književnih dela, ako nije, u izuzetnim slučajevima, opravđano već se pretvara u sistem, nije i ne može biti socijalistički postupak, jer porudžbina se prvenstveno uslovljava izgledom na profit«,
Birokratski, komercijalni karakter koji dobija sve vidnije oblike u izdavačkoj praksi i koji se ocrtao i u odgovoru Književnog saveta, to je baš ono što sam ja stavio na diskusiju u mom članku »Izdavačka preduzeća i pisci«. Pisci, članovi Književnog saveta stoje nepokolebljivo na gledištu da je izdavačka praksa koju eni vrše najbolje „celishodna za razvoj naše književnosti, a ja smatram da se fakva praksa može lako pretvoriti u kočnicu razvoja naše literature. Oni smatraju da je celishodno za razvoj naše literature đa se zatvore u dućan i da čekaju ponuđu literarne robe kojoj će interno odrediti vrednost i cenu, a ja smatram da izdavačka preduzeća ne bi smela više ostati u stavu iščekivanja literarnog dela (što se odražava i u apstraktnom planiranju izdanja naše savremene literature), već
djetinjstva i mladosti. Tako se Dpjesnik nije rođio ovdje, (već u Postirama na Braču), Nazor je svojim bićem uvijek ostao vezan s ovom lukom, u ovoj zabačenoj uvali, vezan s ovim brežuljcima i pustom visoravni, s koje se otima pogled pun čežnje za nekim velikim čudnim doživljajima.
Ulazim u kuću s velikim nadama. Tu ću sigurno naići na niz stvari koje će me još bolje upoznati s njegovim mlađim danima. Ali moje iznenađenje je prilično neugodno. Čini mi se, kao da me je netko, u koga sam imao toliko povjerenja, teško prevario. Mjesto mnoštva pjesnikovih predmeta, slika i starog namještaja u kući djetinjstva, i ono što postoji čeka spakovano u sanduke da buđe odvezeno u Zagreb. Priča nam to pjesnikov rođak Alberto, koji nam Dpokazuje ono što je još u kući ostalo. Uvodi nas u sobu za primanje, koja je po želji pjesnika ostala netaknuta
' onakva, kakva je bila u njegovom
djetinjstvu. Sva u drvetu, s tamnom drvenom favanicom, topla i skromna. U drugoj sobi dva portreta: Na-
zordvi roditelji. Otac — umna čela,
da moraju preći u aktivne, žive veze sa piscima, u neposredno interesovanje o njihovom rađu, kao i to da izdavačka preduzeća otvore vrata svoga poslovanja kritici i diskusijama. To su krupne principijelne razlike u shvatanjima izdavačkog posla, pa gnevio se koliko god hoće Književni savet, razvitak našeg kulturnog života Do-
stavlja ovako diferencirana i principi-
jelno sukobljena shvatanja na điskusiju. Metođ izđavačkog rađa o kom sam govorio u članku »Izdavačka preduzeća i pisci«, a koji je činjenički potvrđen i u izjavi Knjiežvnog saveta, stvara uslove u kojima se dolazi do ograničavanja kruga pisaca prilikom izbora književnih dela za štampanje i do mogućnosti subjektivnog rešavanja konkretnih „slučajeva. Da bi uverio javnost da ja ubeđujem Književni savet da u svom rađu ograničava krug pisaca i đa bi isključio svaku sumnju u pristrasnost pri izboru dela, 'Književni savet je izišao i sa jednim dokazom koji je imao i da posluži i kao argumenat za širokogruđost pri izboru književnog dela. »Dokaz za to su«, izjavljuju članovi Književnog saveta, »i prihvaćena dela mnogih mladih i nekih do ovoga vremena u »ProBveti« neizdavanih ili i sasvim neposnatih pisaca, kao što su, u poslednje vreme, roman Jovana Nikolića »Jeđan život«, pesme N. Drenovca, roman D. Đurovića »Pođ vedrim nebom« (u štampi), pesme M. Banjevića, M. Alečković, V. Carića, roman K. Stepanovića i đrugi«. Da razgleđamo ovaj »dokaz«. D. Đurović nije ni mlad, ni nepoznat pisac. Njegova dela su štampana, na nekoliko godina pre rata u »Našoj knjizi«. M. Banjević i N. Drenovac nisu ni mlađi, ni nepoznati pisci. Pesme M. Alečković se recituju širom Srbije. Ostaju samo dva mlađa pisca V. Carić i K. Stepanović đa ilustruju ono »i prihvaćena dela mnogih mlađih«, i nepoznati pisac Jovan Nikolić da potvrđi ono »i nekih... sasvim nepoznatih „pisaca«. (Književni savet lako pretvara jedninu u množinu). Uzgred budi rečeno roman JovaDa Nikolića je predviđen za štampu pre osnivanja Književnog saveta,
Književni savet je u odgovoru, izlažući proceduru svoga rada, izneo da njegovi članovi čitaju dela koja su podnesena na publikaciju, podnose o njima Savetu ozbiljne i kritički savesno obrađene referate, a dalje je izneo i cifarski rezultat takvog rada, »da je Književni savet izvršio pregled i kritičku analizu velikog broja ponuđenih dela (samo ove godine 34)..« Do objave ovog podatka ima devet meseci (uračunavši tu i vruće letnje mesece). Znači da je Savet pročitao za devet meseci 34 dela, izvršio šta više »ozbiljnu i kritički savesnu« analizu svih ovih dela, diskutovao o njima na šednicama.. Da· je Savet' ostao anoniman, nas bi ovaj podatak možda i fascinirao, ali znamo sastav Književnog saveta i poznato nam je kolika je zaposlenost pojedinih članova Književnog saveta i na drugoj strani. (Jedan od članova Književnog saveta 18; O OIR pozorišta, profesor Univerziteta, pretsednik Udruženi itd., itd.,). Mihupikacča
Književni savet je nepokolebljiv u stavu da u poslovanju izdavačkih preduzeća, u njegovom izdavačkom radu i ođnosu prema piscima, ne treba ništa menjati, da sve kako je — dobro je. On svoju praksu utvrđuje i brani kao neprikosnovenu dogmu. Članovi Književnog saveta u svome odgovoru ne pristaju da prihvate diskusiju ne samo po pitanju svoje prakse, nego 1 po pitanju izdavačkog rada uopšte. Oni doduše izjavljuju u odgovoru dobrodošlicu »opravdanoj i pouzdanoj«
(Nastavak na četvrtoj strani)
zr aaumneraaarirai rare ar mrere sna r ai aOini roi era ua ape o JK Sirena
pronicljivih očiju, plemenitih crta lica, Majka? Sada shvaćam iko mu je još mogao usaditi ljubav prema životu i ljepoti. To je ova divna, plemenita majka. Neobično profinjeno lice, blage umne oči, Toplo — majčinsko prelazi u nešto pjesničko, — bogato razvijeno visokom skalom osjećajnosti. Da, sađ mi je jasno ođakle je Nazor mogao usisati vjeru u čovjeka, u njegovu sreću, unatoč mračnom nebu, gdje oko svakidašnjice često ne nazire ni najsitnije svjetle zrake, Kao starodrevni mudrac nosio je on tu vjeru u sebi i poslije prvog svjetskog pokolja rekao ju je:
O djeco zemlje naše! — Vi, koje sunce grije; Vi, koje mrak već hvata, Vi, koje grob već krije,
Čujte me, čujte! — Tavnu, Otvorte kuću svoju i ustajte iz groba.
— Ja gorim ko lomača ma pragu
novog doba.
ji-0 | I viest vam nosim slavnu. | (»Rađost«)
Uslužna domaćica pokazuje mi još jednu fotografiju dosad nigdje ne objavljenu. To je njegova maturalna fotografija. Dok su Oko njega sve neki star-mali mladići, u čudnim, drvenastim kaputima, kratkih rukava, svetačko-bezizražajnih lica, među dostojanstvenim čika-profesorima i ostarjelim popama, dotle njegovo lice blista ljepotom i mlađalačkim prkosom. — Pjesma Ti je u srcu, samo Ti je ona mogla udahnuti takav plamen, samo Ti je ona mogla tako ozariti dušu!
Domaćica osvježava uspomene:
— Divlji je bio, majko sveta, 3 pravo čudo od djeteta. Već mu ni roditelji ništa nisu mogli. Pođe on gore u selo u školu, a zapravo već je u nekoj uvali. Uhvatio nečiju mačku, pa je secira... U školi nikako bez batina i sto nevolja. I onda spopala ga napast za putovanjima, Dva puta je bježao od kuće. Jedamput se za vukao u neki brod, koji je vi sa Italiju, a drugi put za Split „žZboć
—