Književne novine

ea)

BROJSB

SRPSKI REALISTA ILI »KNJIŽEVNI MISTIFIKATOR«

Povodom članka „Matavuljev „Bakonja fra Brne“ — književna mistifikacija“

Prošlo je pune 63 godine otkako se u »Stražilovu«, književnom časopisu koji je devedesetih godina prošloga vijeka izđavao Jovan Grčić Milenko u Novom Sadu, pojavila 1888 godine prva verzija »Bakonje fra Brne« pod naslovom »Kako je Pjevalica izliječio fra Brnu«. Četiri godine kasnije, 1892,

u izdanju Srpske književne zađruge

izašla je definitivna redakciša DVOg najznačajnijeg Matavuljevog književnog rađa. Njime je srpska književnost dobila djelo velike umjetničke snage i zamaha, koje je, pisano na prelomu između dva vijeka, po svome realističkom prikazivanju stvari i odnosa među ljudima, po svojoj životnoj pu= noći i istinitosti, ocjenjeno kao najbolje što je dotada (u vremenu do Prvog svjetskog rata) na srpskom jeziku naĐisamo i koje će, po mome dubokom uvjerenju, ostati dragocjen i trajan BELO književnosti naših narođa uopte, Ne treba ispustiti iz viđa činjenicu da se Matavulj kao književnik formirao pod snažnim uticajem francuske književnosti, a naročito Balzaka, Mopašana i Zole. Njegovi likovi (mislim na »Bakonju fra Brne«, u prvom redu) nisu papirmmati i bezbojni, knjiški iskonstruisani i namješteni, nego naprotiv, u njima vri punoća ljudskog života, sa svim radostima i žalostima, vrlinama i porocima, onakvi kakvi stvarmo jesu, bez imalo uljepšavanja i dotjerivanja. Matavulj realistički prikazuje tadašnje odnose u društvu i jednako kritički posmatra selo i grad, gospoštiju, prosti puk, fratre i popove i sa puno vedrog humora ismijava kaluđersku lakomost i zelenaštvo, lukavstvo i pritvornost, vjersku zatucanost i raskalašnost. :

Za realistički metođ Matavuljevog književnog stvaranja karakteristične su riječi kojim se završava njegovo najbolje životno djelo, Bakonja fra Brne, glavni junak istoimenog romana, na kraju ovako govori:

»Svi kažu đa sam: dobar čovek, a niki kažu da sam rđav fratar! Može biti i Jedno i drugo! Kad sam se rođija, ja nisam izbira šta ću biti, a sadak sam kakva me dadoše Bog i ljuđi!«

Drugim riječima, čovjek je proizvod sredine u kojoj je ponikao i određenih društvenih uslova u kojima se razvija 1 djeluje. I Matavulj, napređan čovek svoga vremema, ne uljepšavajući i ne patvoreći ništa, prikazuje ljude i od- · nose među njima onakve kakvi oni stvarno jesu,

Pojavu »Bakonje fra Brne«• crkvena hijerarhija u Dalmaciji i drugim krajevima dočekala je ogorčeno i neprijateljski, a sam Matavulj coživio je

"mnogo neprijatnosti i sitnih pakosti .

s te sbtrane. Životni put Sime Matavulja govori o tome da on ni u Srbiji nije mnogo bolje prošao. Otuđa njegova česta otpuštanja iz državne službe, nemaština i druge nezgode. Pa ipak, Matavulj pred trenutnim teškoćama nije ustuknuo. On je ostao dogljedan sebi. On. je izrastao u velikog pisca — realistu, čije je djelo nadživjelo sve sime strasti svoga doba i koje će,trajno ostati, i pored izvjesnih slabosti u pogledu kompozicije i građenja romana, vjsrnim pečatom onoga vremena i skučemosti prilika pod kojima se naša književnost razvijala.

I baš utoliko čudnije zvuči članak d-ra Petrova fra Stanka »Matavuljev »Bakonja fra Brne« — književna miBtifikacija«, objavljen u časopisu »Dobri pastir«, glasilu Udruženja katoličkih sveštenika NR Bosne i Hercegovine (svezak 1—2, Sarajevo 1951), koji 63 godine posle objavljivanja »Bakonje fra Brne« — kada je taj Matavuljev književni rad doživio svoj Duni triumf u našoj zemlji, i samo posle oslobođenja štampan u nekoliko izda nja, a sada jć po njemu snimljen \ naš umjetnički film — odriče svaku vrijednost ovom značajnom realističkom djelu naše književnosti i naziva

ga pustom izmišljotinom koje bi se, tobože, trebalo da stide svi pisci »realisti«, jer »takove stvari mi franjevci nazivamo brukom i sramotom, a Matavulj i njemu jednaki — »književnim realizmom«!« — kako fo doslovce kaže pisac ove, u pravom smislu te riječi, književne mistifikacije i antikulturne rabote.

Diskutovati o tome da li je »Bakonja fra BPrne« realističko književno djelo ili nije isto je foliko bespredđmetno i jalovo kao raspravljati da li je dan „zaista đan, ili je pak noć, i isto toliko suvišno kao i slušati nenaučna naklapanja o „književnom realižzmu« i čitati nekoliko stranica u kojima se »nepobitno« dokazuje da, ukoliko i ima neke istinitosti u Matavuljevom književnom djelu i njegovom »Balonji fra Brne«, onda je to ipak slika i prilika pravoslavnog ma– nastira u Krupi a ne franjevačkog u Visovcu, jer je u Krupi »s lijeva manastir i uza nj crkva 8 malim zvonikom na preslicu (na samom pročelju crkve)« — kako se to, molim vas lijepo, pored ostalih »dokaza«, vidi i na crtežu jednog od novijih izdanja »Bakonje fra Brne« (»Novo pokoljenje«, Zagreb, 1948) — »dok je na ViSovcu, s lijeva na đesno, najprije zvonik, uza nj crkva a uz ovu samostan«. Ako vas ni to nije uvjerilo u tačnost piščeve »postavke« molim, evo još nekoliko »argumenata«: otac Simeon Petričević, “”odom iz Drniša, koji je bio u Krupi, sam je izjavio fra Celestinu Belamariću da je Bakonja glavom iz Krupe! "Jostalom, da Matavulj nije poznavao Dalmaciju i život u njoj, pa prema tome ni život dalmatinskih franjevaca (iako se rođio, ođrastao i školovao u Dalmaciji), vidi se po tome što franjevci, kaže pisac članka, nikada ne bi rekli Bakonja fra Brne, jer to nije franjevački, nego fra Brne Bakonja iak» se, uzgred budi rečeno, i sam pisac na dva mjesta u časopisu »Dobri pastir« potpisuje d-r Petrov fra Stanko. Zar ovi »argumenti» kojima se »mjeri« jedno književno djelo, zaboga, nisu dovoljno ubjedljivi?

Ali, ostayino sad po strani ovakva mudđrovanja i lekcije o »književnom realizmu« i pozabavimo se malo pačžljivije osnovnom niti koja se provlači kroz članak. Ona je od početka do kraja šovinistička i neprijateljska prema bratskom srpskom narodu i neodoljivo potsjeća svojim tonom i zajeđljivošću na posljednje ostatke krvave prošlosti koju su naši narodi, zbratimljeni i ujedinjemi, svojom borbom zauvijek uništili,

Prije svega, pisac podmeće Matavulju »nasilno prekrštavanje dalmatinskih franjevaca, Mapola ih je —d kaže on — povlašio (!), napola poglagoljašio; sve su, samo franjevci nisu« On svoja shvatanja pokušava

nevješto i licemjerno da sakrije iza »teorije« da je Matavu]j »htio napisati pamflet protiv dalmatinskih fra. njevaca, katolika i Hrvata, on pravoslavac i Srbin«, kako to, tobože, jedni tvrde — istina on se ne slaže s njima — dok drugi vele da mu to nije bilo ni na kraj pameti nego je samo htio nasmijati sebe i svoje čitaoce, dodaje on bezazleno, ali opet, i sad fra Stanko izlazi otvoreno i pokazuje se u pravoj boji, ispod Matavuljeva pera izašao je »grozan pamflet protiv dalmatinskih franjevaca i njihova narođa« (!), i, nastavlja člankopisac dalje sasvim u tom istom huškačkom fonu i sa pozorišnim patosom u riječima — to je »krvava uvreda dalmatinskim franjevcima, a i uopće katolicima (!), pogotovo, što ima književnika, koji slave ovo djelo kao »najbolji roman, ili bar po'rtušaj romana«.«

Otkud sad najednom ovakav zaključak da se sasvim proizvolino izvlači iz Matavuljevog književnog djela? Zašto izmišljotinama i klevetama prljati svijetao lik velikog pisca — realiste i širiti, pod viđom tobožnje objektivnosti i dobronamjernosti, odvratne laži u jednom časopisu koji izlazi u našoj socijalističkoj đomovini, koja baš izvore svoje snage nalazi u bratstvu i jedinstvu svih naših naroda, u nesalomljivom jedinstvu radnih masa Jugoslavije?

I na kraju, pozitivan stav Sime Matavulja prema bratskim odnosima između Hrvata i Srba i njegovo književno djelo ne mogu se falsifikovati ni izvrtati. A ako neko u njegovom najvećem umjetničkom ostvarenju »Bakonji fra Brne« — nađe ponekad i sebe samog, i osjeti se pogođen, bio on jedne ili druge vjeroispovijesti, to je potpuno svejedno, onda ta činjenica još više govori koliko je ozbiljno ovu maferiju pisac realistički zahvatio i umjetnički oživotvorio. Jer, Matavulj je poznat zbog svoga slobođoumlja i antikaluđerskog raspoloženja i on podjednako vjerno i istinito prikazuje i pravoslavnog popa Iliju, prekomjernog u »jilu i piću« i drugim ovozemaljskim uživanjima, kao i mladog i raspusnog Bakonju fra Brne.

Posao kojeg se prihvatio Matavuljev književni mistifikator ide u raskorak sa našim vremenom i njegovim stremljenjima i — ostavljajući po strani člankopiščeva neznalačka naklapanja o »književnom realizmu« treba razotkriti njegovu suštinu i neprijateljsko lice koje se krije iza podmuklih šovinističkih laži i kleveta i sasvim providnog podmetanja i obma– njivanja kojima se pokušava izvjestan sveštenički red da poistovjeti sa čitavim jednim narodom, njegovim nacionalnim obilježjem i njegovom kul-

tarom: S Milorađ GAJIĆ

~—Ii. r “cz đqiıııIi

i /-0 š0jioom u napu“ Kao što zvezde padaju pijane i gole

i ja sam, prolećem Pijan, pao u beli šljivov cvet...

Sad ne znam samo, u cveću, zašto me kosti bole, ni da 1' je ovo pad

ili let!

Ako je devojka ruke raširila — široko ruke u zagrljaj; ako je, pod drvetom ovim, opojni ležaj prostro maj

od umora

—onda me ruke bole, u belom šljivovom cvetu,

| u letu!

sasvim, pade s nogu i ubrzo pohtta k njemu.

Da li se Ahmeđ u onim rijetkim časovima tuge sjećao oca i majke? Da ]i je čeznuo za njihovom roditeljskom nježnošću? Možda je jadikovao za neustrašivim očevim srcem i gorio od mržnje prema krvnicima? Ili je tugovao za mlađošću majke koja j na njegovo lice ufismula biljeg svo-

: neprolazne ljepote?

· Ili je, možda, priželjkivao zemlju neku daleku, u Moj bi tuga bila pastorče ljudima? Pratio je okom jesenje seobe ptica, osluškivao usplahirene .krike ždralova s tmurnoga neba. Ptice, ptice hitrokrile! Vi izmičete pred mećavyama, pa se s proljeća vratite i svijete posustala krila na grani olistaloj, A šta da učini čovjek čemerni? I on bi đa bježi od zla — ma i na kraj svijeta. Ali kako da se vrati svojem gnijezdu? Slušao je Ahmed o mnogim Šiptarima – bjeguncima. Ostavljali su domove i čeljad i nosili svoje ostrižene glave čak u Tursku.

· Mnogi su uskakali u Albaniju. Ali,

nigdje sreće za samotna u očajanju gpabludjela čovjeka. „Neprihvaćeni, gladni i unezvereni, otrgnuti od 8VOega ognjišta i plemena, venuli su u

đini. Nijesu prosili ni plakali pred tuđim pragom. Umipali su od malarije i tuberkuloze po Draču, Firu, Ljunji, Ponosni domaćini metohiski, ratnici i binjedžije, skapavali su kao amali i čistači ulica,

»Zlo tu, zlo tamo. Pa ima li igdje pod ovim nebom kutka, gdje bi čovjeku bilo dobro, gdje mu psi ne bi razdirali nogavice?«

Rustem je stojao pred Ahmedđovom tugom kao pred najđubljom tajnom ovoga avijeta, dok je Ahmedova veBelost bila ptvorena za njega, grijala ga, umosila nekud u visine radova=

nja i zaneseno&ti do zaborava,

— Ahmeđe, kad sjuira kreneš u šumu, povedi | mene. Hoćeš Ji?

— A što — strah đa mi držiš?

— Obaraaj! i ;

Ahmed i Rustem se trgoše. Nekoli.-. ko brzih uzmaha motikom i vođa poteče dalje. Ostavljajući za sobom još · jednu mokru brazdu, hitala je da nakvasi one suve,

Najednom Rustem „uzvikmu prestrašenim glasom:

— Ahmeđde, pogledaj — ·«nnestaje vode!

Šljapkajući po jazu, Rustem je osjetio da strujanje vođe naglo maJaksava. Obojica se sagnuše, Fenjerče osvijetli mokru ivicu u jazu i, nisko ispod nje, vodu koja je sporo tekla, posustajala, bivala sve niža — tek što nije prekapila!

— Babo! vikXmu Ahmed, — Babo! Neko nam ukrade vodu!

— Šta? — riknu Hasim ji neočekivano hitro kleknu kraj jaza, Zahvati rukom i odiže je — 6a dlana, između zgrčenih prstiju, cijedilo se samo žitko blato.

Rustem i Ahmeđ gleđali su u sat.

— Oca mu poganoga, čitavi sahat prije vremena! — vikao je Ahmed, Wdrojči se po čelu, |

— Šta je s vodom, da nije negdje provalila? — pitao je Tahir sa sredine njive,

— Ukradoše nam vođu! — jauknu Hasim, — Propisaše nam šest sahata, a evo... Lupeži!

Ahmeđ zametnu RR preko ra-

ena, pa potrča uz jaz. BO BBG odoh da vidim!

Svi se okupiše na kraj njive. Gleda-”

li su za Ahmedđom kako već zamiče, kako se gubi među mnogim dalekim ajenkama pod mjesečinom,

— Šta sada? — upita Cufo,

— Šta da činimo? — jadikovao je Tahir i ljutito otresao blato sa moike. — Da čekamo, — reče već staloženj Hasim, — da čekamo, a šta ćemo drugo! Samo, bojim se za Ahmeda, mlad je, plah i — ponosan, Naletjeće na nekoga.., Crno je pisano Husnijinu rodu... Bojim se, mnogo mi je · studeno oko srca,,, Tahire, kreni i ti za njim. De, sokole!

Tahir je neko vr:jeme stojao pored Cula i nešto mu pričao, pa se polako krenu za Ahmedom,

— Da idem i ja? — moljakao je Rustem. Bilo mu je žao što i on prije ne potrča uz jaz. |

— Primiri se tu! Gle ti njega, svud bi htio da prismrdđi! — obezvolji ga Hasim.

Ahmed je već bio na mjestu, gdje se od glavnog jaza odvaja jedan krak za crnogorski dio sela, Tu je voda bila skrenuta, do poslednje kapi,

— Uh, gledaj ti napasti! Ljopuže! — ponovi Ahmed, Hasimovu riječ, pa hitro poče navratati vodu u 6evoj jaz.

Zamahujući motikom, u sebi je psovao i grdio vodokradice, ]jude »gramzive bez esapa«, nezajažljive »golotorbe dušmamne«, kojima je, izgleda, Va dozvoljeno kad su u pitanju Šip-

ari.

On isprati natrag Tahira koji krenu uporedo & prvim talasom vode. Kađa njegova 6jenka iščeznu iza obližnje živice. Ahmed &e polako odmakne od jaza i sjede iza jednog žbuna. »Sad ćemo vidjeti ko se to igra sa našim hljebom! On će doći, ako nije

kukavica,

Napregnutog oka gleđao je niz crnogorski jaz pored kojeg se razazna-. vala putanja, utabana nogama omih koji su ovamo radi vode dolazili u svako doba dana i noći,

LO i Da li je spenarij umjelničko književno djelo

Povodom Kreftovog scenarija „Dr France Prešern“

vih dana ugledno slovenačko iz-

davačko preduzeće Slovenski

knjižni zavod u Ljubljani izdalo je u eleganinoj opremi a&cenarij za film o velikom slovenačkom pjesniku France Prešernu. Scenarij je napisao istaknuti slovenački dramatičar, reditelj i dramaturg Slovenačkog narodnog pozorišta u Ljubljani, dr. Bratko Kreft. Odlomci ovog scenarija su već ranije objavljiyani u »Novom svetu« i »Ljudskoj pravici«, a jedan su doni_ jele i »Književne novine« u decembru prošle godine,

Scenarij o kome je ovdje riječ mnogo čime otskače od dosadašnjih, ne samo naših, scenarija, Prvo, po tome što njegov siže iznosi život jednog od naših najvećih pjesnika, drugo, zbog toga što ga je napisao jedam od najistakmutijih naših pozorišnih stručnjaka, i treće, a to je i najvažnije, što u svom uvodu tretira jedno od značajnijih pitanja savremene kinematografije, naime, baš pitanje scenarija i njegovog odnosa prema književnosti i opštoj narodnoj kulturi, Baš zbog toga uvoda, koji obuhvata blizu 60 strana, smatramo da je polrebno čitaoce »Književnih novina« i naše kinematografske stručnjake upozoriti na OVO novo djelo Bratka Krefta i na principe i način njegove izrade,

Bratko Kreft ima zanimljiv običaj koji u našoj dramatici, koliko se sjećamo, sretamo još samo kod Krleže u njegovom ciklusu »Glembajevih“, Naime, sve svoje drame, naročilo one sa istorijskom pozadinom kao što su »Grofovi Celjski« i »Velika pobuna«, propraća opširnim uvodom, napisanim na osnovu proučavanja ogromne literature koja se odnosi na dotično pitanje, procjeđujući je kroz svoje istorijsko-matenijalističke nazore, Toj &vojoj navici je ostao vjeran i u ovom slučaju i svoj scenarij snabdio opširnom raspravom o razvoju filma i scenarija od prvih početaka do danas, potkrijepljujući svoja izlaganja gledištima najpoznatijih filmskih stručnjaka u svijetu. Drugi dio uvoda objašnjava mnoga zanimljiva pitanja iz života samog Prešerna koja je scena. rist unio u svoje djelo.

Da vidimo u čemu se sastoje glavne konstatacije Bratka Krefta, Smatrajući da je »razvoj scenarija nijemog filma do novog literarnog roda« istovjetan razvoju »scenarija komedije delarte do dramskog djela« i da »naziv &cenarij nije pronašla filmska dramafurgija, već ga je preuzela iz komedije del'arte«, Kreft dokazuje da između pozonišne dramatike i filma ne postoji onako đuboka razlika kako se to obično misli i koju naročito žele napraviti dubljom izvjesni filmski sfručnjaci svojom tajanstvenošću i ftajanstvenošću stranih izra= za, kao što su »sinopsis« i »tritment+, koji su ustvari pod drugim nazivima, poznafi i u dramskom šgstvaralaštvu.

»Isto tako se varaju i oni, koji misle.

da su već napisali scenarij kad napišu priču u dijalozima, To što kod nas &maftraju scenarijem, nije ništa dnugo nego filmska pripovijetika koju mora neko (filmski dramaturg ili sam reditelj) tek dramatizirati u filmskom smislu da bi prvo postala scenarij, a tek docnije knjiga snimanja. Zato su u tom slučaju nužni sukobi između

pisca i reditelja, koji mora mnogo šta.

prenijeti iz epskog oblika u dramsko. Tilmsilci oblik,

Navodeći detaljnije dokaze za &ličnost između filma i pozoništa, o čemu svjedoči i to da mnogi talentirani pozorišni umjetnici isto tako dobro uspevaju na filmu, Kreft ističe da“ nije moguće dati neki specijalni recept za pisanje scemarija, jer je &cenarij takođe stvaralački rad kao i drama, i da »dobar scenarij mora u prvom redu biti dramatičan i smisleno iznađen, kao i svaka dobra drama«, Navodeći za sve fo ubjedljive dokaze iz prakse najboljih američkih i evropskih #inematografskih giručnjaka i ističući razvoj filma, Kreft zaključuje da scenarij mora biti usidran u književnosti i nikako ne smije biti podređen filmskom reditelju.

»Nikoga nema. Čudno... Možda još nije mogao stići? A šta, ako to buđe žena? Cmmogorke su kao mučkarci.,. O, to ne može biti! Nipošto! A ko zna?

Gle! Ide!«

Uz jaz je zaista hitala neka famna prilika, malo pognuta, spuštenom niz nogu, Uto, kao nekim ado0, progrije mjesec između obla-

a,

— Boško! — prošapta Ahmed, stežući držalicu motike. — To mu i prjliči, ubojici, prokletikđW! Neka ga, neka priđe.,, Neka, uhvatiću ga na djelu! -

Boško dođe do razdvoja jazova, oprezno pogleda okolo, pa se sagnu i zagrebe moktikom.

— Bj more! Šta to činiš?

Ahmed iskoči iz zaklona i poilrča prema Bošku. A on, uplašen neočekivanim uzvikom, otskoči wstranu.

„Pogleda Ahmeđa, pa, postiđen i kivan,

u inat nastavi odvrtati vodu.

Više je volio da bude otimač, nego kradljivac.

Cepteći od ljutine, Ahmed ga čvrsto uhvati za mišicu, | — Ne tako, komši ·— Nije pošteRON* |

— Vrijeme je đa uzmem vodu,

— Nije vrijeme!

— Znam ja bolje! Pusti mi ruku!

— MHvo 6ahata...

— Šta? U sat ti se pošuram! U »sa- I

hat« šogaljaki!

— More, odmakni se da okrenem .

vođu!

— Neću! — izrebri se Boško, Plavi brkovi mu se nakostriješiše, Bose no.. ge su drhtale i oklizavale se po mokroj zemlji i travi.

Su JO Ba–

— Odmakni «e, će besa im! Tahi;jr!

— Miči se ,Sskote! Ne bojim se ja, pa da dođe čitavi bataljon šogaljal

sa molikom ,

Smatra da zvučni film još nije ušpio da reprodukuje glumčeve nijanse u govoru i da to neobično važno područje prefstavlja pitanje budućeg razvoja i naprefka filmske tehnike.

Iz svega toga Kreft izvodi karate. rističan zaključak: »Literarnost Wcenarija je osnovana na radnji, na karakterima, a prvenstveno na dijalogu, koji nije prazan razgovor, već motor i ujedno menifestacija radnje koju određuju karakteri i prikazane prilike. Konačno zaključuje da se i štamparski oblik šcenarija mora, zbog jasnosti i filmizacije, držati oblika drama, a ne pripovijedaka i da takozvane nijeme prizore treba dodirnuti samo u najosnovnijim konturama, jer lu još uvijek imamo posla sa nijemim filmom, „Kao primjer za to navodi Čaplinov scenarij za film »Gospodin Vendu«.

Poslije ovog zanimljivog stmučnog uvoda, Kreft prelazi ma objašnjavanje svoga rada na scenariju o pjesni-

ku Prešemu, Za poznavaoce Prešer. |

nove poezije Kreftova izlaganja su vrlo značajna, jer on Prešernu prilazi kao čovjeku koji je stvarno živio i patio, a njegov genije te patnje ovjekovječio i stvarao genijalne umotvorine., Razumije se da sve to potkrijepljuje slikanjem sredine i prilika u kojima je Prešem živio i sa istinskom umjetničkom toplinom pokušava Pre_ šerna objasniti i približiti širim &lojevima publike,

U tom crtanju sredine, prilika i Prešermnovog života, sretamo još jednu vrlo zanimljivu konstataciju koja Kreftu može da služi na čast. To je njegovo otvoremo istupanje u odbranu Stanka Vraza, koga su u slovenačkoj kulturi dosad nazivali renegatom, zato što je, pod uticajem ili. rizma, predlagao da se za slovenački književni jezik uzme srpšskohrvatsizi jezik kojim je i sam docnije pisao. »Slovenački književni jezik se kao opšti jezik Slovenaca tada tek razvijao i ni izdaleka nije imao svoj konačni oblik, Zato treba Vrazove jezičke i političke probleme, koje je kao istočni Slovenac donosio sobom, posmatrati iz onog doba, a ne iz današnjeg. U tom slučaju ćemo prema Vrazu biti pravedniji nego što je bio Cankar, koji je u borbi sa novoilirima ove miješao 8 Vrazom i nazvao ga renegatom, što Vraz nije bio. Renegat je bio Dežman (Dragotin Dežman, koji je predlagao da Slovenci prime njemački kmjiževni jezik, Prim. M. RJ, a ne Vraz, kao što nije bio ni Gogolj, Ta dva slučaja treba strogo. razlikovahi od prvog«. Nema &umnje da je ovdje Kreft istupio otvoreno i časno u jednom slovenačkom kulturnom pitanju, koje je tu skoro dodimuo i prof. dr. Slodnjak, i da će to otvoriti plodonosnu diskusiju u slovenačkoj javnosti,

Tek poslije toga dolazi štampani dio &cenarija koji obuhvata blizu 90 strana. Jednu zanimljivost moramo ipak još napomenuti. Ma da se nigdje iz dokumenata o Prešernu ne vidi da se on ikada susreo sa Vukom Karadžićem, Kreft je ipak Vuka uveo» u dvije pojave svoga scenarija, pretpo&ltavljajući da je Vuk znao za Prešerna, bar preko Kopitara. U objema pojavama dao je Vuku odlično mjesto. U prvoj Vuk interveniše kod cenzora Kopitara da propusti zabranjeni broj »Čbelice« sa Prešernovim pjesmama, koju je Kopitar već bio zabranio, i ovaj mu za ljubav to učini. Drugi put Vuk prolazi kroz selo gdje se nalaze Prešem i poljski emigrant Koritko, Bkupljač slovenačkih narodnih pjesama, Prešem je pobjegao od kiše, te se samo Koritko sreo se Vukom, Na poziv da Vuk siđe i da se vidi sa Prešemom, Vuk odgovara da ne smije, jer ga policija prabi na svakom koraku, Ma da se o ovom scenariju može pravilno šuditi tek kad budemo vidjeli film, ipak se može tvrđiti da je Kreft časno riješio &voj zadatak.

Dr, M. RAKOČEVIO

— Valahi, ja moram da uzmem VvOdu me zor.

Ahmed ga gumu ramenom.

— Ahmede, kurvo turska! — zaur– la Boško, pa ga odgurnu od sebe,

Okrenuvši držalicu naprijed, Ahmed ga udari po širokome ramenu. Pritom se okliznu i kleknmu na koljeno,

Visoko bljesnu Boškova motika na mjesečini i sletje kao kobac na Ahmedovu glavu.,, Sječivom... On, bez jauka, raširi ruke i, kao da klanja alahu, ničice pade k zemlji, Zari lice u busenje kojim su pregrađivali jaz, Po zemlji i travi prosu se bijeli mozak ,..

Boško uzmahnu da do kraja odvrne Vodu, ali motika mu sama ispade iz ruku. On se ščepa za kosu. Što igdje može, pobježe prema Welu. . ;

Mjesec je mirno isplovio:na široki proplanak vedrine, Isplovio i kao da je zastao, kao da se skamenio pred Samrtnim prizorom, Kao da je stao na svojem dalekom putu da vidi svoje poklonike iz Metohije, da vidi nezaštićenu sjrotinju...

Mjeseče, putniče studena lica! Ako imaš oka, suze će ti udariti niz obraze... Noćas nema oka bez suza, mjeseče!.,. Ako je u tebi još i trunke topla srca, ono će planuži, krv će žiknuti iz njega od gnjeva i bola,.. Jer noćas nema srca koje ne Krvari!

Mjeseče dobri! Mrak neznanja i očaja pao je na oči ljudske. Dodđirmi im zrakom svojim trepavice — neka progledaju!

Mjeseče, blijedi, beslwvni! HHadno ogledalo 6unca! Avaj, ti nemaš ni oka ni srca za ljude... Ne zastaj nad Metohijom, mjeseče!. Putuj dalje ili sakrij lice za oblake... Uroni u njih, hljebu šiptarske nade i vjere...

Ne zastai nad Melohijom!

(Odlomak iz romana »Rusten«)

~ WrPANU 3.

BELEŠKE

Dž. B. Pristli

STOTA PREMIJERA U HuJECROM NARODNOM RAZALIŠTU

Krajem prošloga meseca u riječkom Narodnom kazalištu prikazana je prvi put u našoj zemlji komeđija »Otkad postoji raj« od istakmutog engleskog pisca Dž. B. Pri- . stlija, Ovom pretstavom Narodno lazalište, osnovano pre pet godina, beleži svoju stotu premijeru. Od početka svoga delovanja đosađa pozorište je dalo 1008 operskih, dramskih, operetskih i baletskih pretstava, dok je u istom razđobiju prisustvovalo pozorišnim priredbama preko 00.000 posetiaca. IZLOŽBA HNJIGA BIBLIOTEKE »SVETOZAR MARKOVIĆ« POVODOM DVADESETPETOGODIŠNJICE NJENOG

RADA

Ovih dana Univerzitetska biblioteka u Beogradu proslavila je 25-gođišnjicu svoga rada. Proslavi su prisustvovali · zamenik pretsednika „Saveta za nauku i kulturu FNRJ Vladislav Ribnikar, pretsednik Saveta za prosvetu, nauku i kulturu NR Srbije Mitra Mitrović i mnogi drugi javni i kulturni radnici.

Rektor Beogradskog univerziteta Ilija Đuričić govorio je o značaju Univerzitetske biblioteke, a zatim je upravnik biblioteke Milica Prodanović govorila o razvojnom putu ove važne kulturne ustanove.

Biblioteka je otvorena % maja 1926 gođine. Ona danas broji oko 500.000 knjiga,

Posle predavanja Milice Prodanović posetloci su razgledali „izložbu lcoja sadrži mnoga retka i značajna dela, rukopise naših javnih radnika, Wmjiževnika i drugih.

HRVATSKI NOVEXNLISTI U SLOVENAČKOM PREVODU

»Slovenski knjižni zavod« izdao je izbor savremene hrvatske novelistike pod naslpvom »Hrvatski povojni movelisti«. U knjizi je zastupljeno jedanaest hrvatskih književnika (Nazor, Kolar, Pavičić, Kaleb, Dončević, Ranko Marinković, Joža Horvat, Augustin Stipčević, Beretin, Barković i Desnica) sa delima koja su objavljena u razdoblju od 1945—1949 } tretiraju period narodnooslobodilačkog rata i posleratne jzgradnje, Novele su preveli na slovenački Janez Gradišnik, Silvester Škerl i Davorin Ravljen. Uvodnik pod naslovom »Osećaj stvarnosti u hrvatskoj prozi napisao je Marijan Matković. Biografske i bibliografske podđatike o piscima napisao je Dragutin Tadijanović.

ROME TO NUŠIĆ NE DOLIKUJE?

Reći ćemo odmah: Savi Kariću i »Glasu Slavonije«,

Nedavno je osječki »Glas Slavonije« objavio jeđan čŽlanak Save Karića pod maslovom: »Glumcima to me dolikuje«. Reč je, naime, o gostovanju jedne ekipe Oslječkog narodnog kazališta u Borovu, koja je prikazala tri Nušićeve aktovke: »Svetski rat« »Amalfabetu« i » "prste U člamku se između ostalog veli:

»Ovim jeftinim nedđuvnim programom wu Borovu izgubili su osijecčki glumci mnogo od svoga ugleda... Ovaj program ostavio je u Borovu dojam, kao da su ti glumci podoijenili kultumu razimu borovskih radnika i namještenika i da su prilično koristoljubivo sasfavili i izveli program, koji je ispod mjihovih, mogućnosti i koji im ne služi na čast«,

Nušićeve tri aktovke, koje misu mimalo »jeftin program«, već spađaju među majbolja ostvarenja ove vrste u našem domaćem repertoamu, prikazuje i Narodno pozorište u Beogradu, pa opet mije zbog toga ništa »izgubilo od svoga ugleđda«.,

Da li je možđa »kultumma nazina« beogradske publike isuviše njska? TI je kultuma rubrika »Glasa Slavonije« nekultur-

na? TIMOPEJEV U GUSINJU

Mtinjska' »Pobjeda« izmosi dmnastičam primer kako se kod mas vrši distribucija knjiga, Knjižara u Gusinju dobila je priličan broj primeraka »Teorije književnosti L. Timofejeva koji već mesecima bespomoćno leže u rafovima, žute u izlogu strpliivo čekajući na kupce. Nije to ni veliko čuđo. Gusinje je malo mesto, e.malim kulhurnim životom ' kulturnim nivoom, tek sa osnovnom školom. Ali je zaista čudo, i to neshvatljivo, da »Teorija književnosti« uopšte nije mi doprla do Ivangrađa, u kome postoje viša gimnazilja i učiteljska škola, i gde je potreba za jednom talvom knjigom nesumnjiva.

Može, može teoriski i wnačelno« da se i u Gusinje dofturi Timofejev, i Gusinjani, naravno, freba da se upoznaju s »tajnama« literature. Ali Knjige žute u izlogu, ne bez razloga, i ne bez naravoučemija onima koji raspodeljuju knjige. Kad bi to bio sa= mo slučajan primer moglo bi se disftnmibutivcima i progledati Kroz prste. Ali, nažalost, nije. Već sa ovakva iskustva polako kristališu u poslovicu: alo hoćeš da mabaviš reomo knjigu Velika Ribara »Fizikalni smisao teorije relativiteta« pođi u Tutin — tamo ćeš je sigurno maći! Tamo wigurno čeka,

»BRAZDA« APRIL—MAJ3

Brazda u svom dvobroju apnil — maj donosi priloge: Emila S, Petrovića — »Radost« (pesma), Vojina Jelića — »Molitve«, Čedomira Minđerovića — »Zvezdđa ma Čelebiću« (odlomak iz scenanija »Rastamalc ma Tari«), Petra 8, Potrovića — »Pred deobu«, Branka N, Đukića — »Čedma pesma maja« (pesma), Srećka Diane — »Obala« (pesma), (bee) ROVI 8 O O OVA Če. (pesma), Sabahatina a — »Pralja« vod s turskog M, B. i M. B.), ea sko pesme, Miroslava Đorđevića — tva– ralački lik Dimitrija Obradovića«, e Humo ~— »Sinkler I,uls«, Adobi a Vase Pelagića, Dušana Đurovića — »Sarajevo u narodnoj pesmi i pripoveci«, Moni Pinolja — »Ozrenski partizanski odred« 'P. Vujasinovića, H. Dizdara +— »Knijiževne veze Bore Stankovića sa Sarajevom«, Pozorišni pregled; Slaviko Mićanović — "ri gsvijeta« Hamze Hume«, Hronika — MBilješko o imjigama i časopisima -— MBihješke c piscu — Bilješke — Bibliografija,