Književne novine

OVIE

BART: KAŠIZMU =5 SLOBODA NARODU

2! ZE: E. —J..-.• d''ččIIčKIIIUIIIyl+z«cč'e ŠŠŽ ._.—ı

GODINA IV BROJ 34

Mato LOVRAK

3 Pa

||

LIST

Uredništvu Prancuska 7, tel, 28-098

Admin!stiuseila: Kardelleva 31, tel. 24.001

0DGOVOBVOMT DJEĆČJEĆ PISCA

re kratkog vremena, upravo u dane ispređ poskupljenja knjiga, u nekim zagrebačkim knjižarama mogli su se vidjeti taRkvi prizori koje smo u danima između dva rata podnašali kao nesimpatične i protiv kojih smo se i bomili živom riječi i perom u nastojanju da ih kao negativne što više suzbijemo, Spome= nute knjižare dobile su iz nekog magazina veću količinu starih neprodatih knjiga za djecu, štampanih između dva rata, pa i prije prvog svjetskog rata, uglavnom izdanja Kugli-a, Ilica 30., izdanja poznata po raskošnoj i blistavoj vanjskoj opremi. Ova izdanja u luksuznom i šarenom uvezu imala su obično u svojem unutarnjem sadržaju nekoliko listova, s temom i suviše kratkom, naivnom, koja se u rijetkim slučajevima mogla ocijeniti literaturom za djecu uopće.

Kad su se, tu neđavno, pojavile ove Knjige u izlozima, mnoštvo kupaca je upravo navalilo u knjižare, da je u nekim gotovo morao da se formira rep. Uzbudljivi prizori za knjižare i za pisce! Navala na knjige. Moraš za knjigu stati u rep! Kada je to bilo? Nikada! Hoće li to ikada biti? Mislim, nikada! Pa što je privuklo tolikom snagom ove kupce u knjižare? Promatrao sam u jednoj knjižari tu prodaju dulje vremena. Slika ista, koja se vidjela u bivšoj državi uoči svefaka, uz koje je bio običaj da roditelji daruju svoju djecu đarovima. I knjiga je onda bio dar kao i kutija s bombonima. I knjiga je morala imati blistav, šaren i privlačljiv uvez kao i kutija za bombone.

Primjetio sam u jednoj Kmjižari, a potvrdili su mi to i neki prođavači, da se za vrijeme ovog kupovanja »knjiga kutija« nisu vidjeli roditelji koji kupuju svojoj djeci đobra izdanja za djecu, a što je vrlo važno, 68ama djeca nisu kupovala te knjige, niti su navaljivala na roditelje đa im fe

Wsazne kmjige Rkupuja. Dakle, ove »darove knjige« nisu kupovali oni koji se zanimaju književnim djelima i koji poznaju pojedine pisce. Pokupovale su ih bake i majke u mjesecu maju da ih spreme, da ih sakriju do »Nikolinja«, do mjeseca decembra, za poklon djeci,

Zainteresirala me je prodaja ovih raskošnih knjiga, i tom prilikom sam saznao neke pozitivne stvari u našim knjižarama. Saznao sam to da dječji domovi, škole i pedagozi nisu imali interesa i nisu bili kupci ovih knjiga za domske i školske knjižnice i za darivanje učenika nagradnim knjigama na koncu školske godine. Saznao šam da imađe danas roditelja koji kupuju svojoj djeci kvalitetnu knjigu, kupuju djelo dobrog domaćeg ili stranog pisca. Saznao sam da imađemo dječaka i djevojčica u dobu od, deset do četrnaest godina, koji dolaze u knji-

'Žaru sami da Mupe Knjigu dobrog

pisca.

Ovo posljednje, dječak od jedanaest godina samostalni kupac dobre knjige, to je u nas novost, to je velika tekovina koju smo uspjeli razviti poslije oslobođenja u ovo nekoliko godina, u kojima naša književna poduduzeća, rade pravilno, razvijajući umjetnički ukus u malih čitača prvenstveno s obzirom na literarni sadržaj, a zatim s obzirom na poznavanje pisca, i onda s obzirom na opremu djela.

Kod ove pozitivne tekovine, da đijejete dolazi u knjižaru kao kupac dobre knjige, stat ćemo i pokušat ćemo zabilježiti koji su još uslovi pripomogli u velikoj mjeri da se došlo u nas do te tekovine, ali ujedno će biti potrebno zabilježiti i to što iz toga proizilazi kao sugestija za naše izdavače i pisce, progovorit ćemo s tim u vezi o odgovornosti koju ima danas pisac, naročito onaj koji piše za djecu. |

Naša dječja sredina ima danas čiftača, kupaca dječaka, koji traže i kupuju dobre knjige s istom potrebom i strašću s kojom su prije tražili i kupovali kriminalnu i strip »literaturu«.

Za ovu najnoviju našu pozitivnu tekovinu zaslužna su naša izdavačka poduzeća, koja štampaju isključivo ili djelimično knjige za djecu. Spome= nuo sam već da su ta poduzeća uspJela razviti dobar ukus u djece i rodđitelja iz širokih slojeva. Izdavanjem knjiga u njima rukovode književnici i pedagozi sa polrebnom odgovornošću, koju ima književnik i pedagog kao kulturni radnik i rođoljub, imajući stalno na umu za koga izbira i

pušta književna djela u štampu. Na temelju „nove činjenice, da se ukus

naše djece čitača razvio u tolikoj mjeri, da sami kupuju i čitaju dobra književna djela, treba umjetničke rukovodioce nakladnih poduzeća još u većoj mjeri za vrijeme izbora književnih djela za djecu upozoriti na odgovornost, koju sada tek trebaju imati kod toga posla. Za vrijeme nestašice papira treba naročito paziti na to, da se štampaju dobri domaći pisci i da knjige budu ukusno opremljene.

Za ovu značajnu tekovinu, da imamo dijete samostalnog pratioca dobre knjige, zaslužni su i profesori, nagtavnici i učitelji, koji su sastavljali

školske programe i u njemu za izu-

čavanje jezika stavili i to, da u oOs--

novnim razredima treba čitati dobra književna djela za djecu, a za niže razrede gimnazija propisana su stanovita dobra djela kao lektira. Danas možete naći,u službenim eviđencijama školskog rađa u pojedinim razredima zagrebačkih škola napisano pod rubrikom narodnog jezika: Čitanje iz književnog djela za djecu. Jedna učiteljica mi priča da ona sada doživliava ovakve slučajeve u svom razređu. Ima odlične učenice trećeg ili četvTtog razreda osnovne škole koje rano svrše školsku tihu računsku zadaću i, čekajući da njihove sporije drugarice svrše tu zađacu, čitaju ispod klupe dobru dječju knjigu do početka novog posla. „Prošle školske godine, imao sam kao pisac za djecu tri sastanka sa učenicima zagrebačkih škola. Učenicama nižih razreda jedne zagrebačke ženske gimnazije (profesor Vice Zaninović) čitao sam odlomak iz svoje neštampane pripovijesti Drveni zid, Poslije čitamja okružile su me učenice drugog razreda i zanimale su se kada i gdje će izići to moje novo djelo. Ispitivale su me kao ođrasli pratioci književnosti ,koji s interesom očekuju štampani novitet. U djece se ova želja ,vruće nesfrpljenje, očituje u drukčijoj formi nego u ođraslog čitaoca. Ove učenice su o pročitanom odlomku davale tamo u dvorani svoje škole takve iskrene primjedbe, izražavale su se već u drugom razredu gimnazije »stručno«, književnom terminologijom, a uza Sve to, naravno, dječjim glasovima, jednostavnošću izraza, a vatreno, otvorenih očiju, fe, od srca srcu, nije mi lak posao bio odgovoriti na pitanja, hoće il to djelo biti štampano. Ako ga ne budu vidjele u knjižarama u skoro vrijeme, zašto je to tako i kakve su to poteškoće koje su povezane s izdavanjem nove knjige u nas. U ovakvoj novoj kulturnoj dječjoj sredini pisac se izne= nađuje i mora pomišljati na odgovor= nost kod daljnjeg svog rada na području književnog stvaranja za djecu.

U još većoj mjeri potvrdilo mi je pojačani osjećaj odgovornosti drugi slučaj. Pozvan sam od učenica trećeg osnovnog razređa jedne zagrebačke škole (učiteljica Branka „Kukolja). Njima nisam čitao iz svojih djela. S njima sam se samo razgovarao. Bio je to neobičan susret književnika 5 desetogodišnjim djevojčicama. Pedeset malih učenica stavljale su tako pametna, osobita pitanja; govorile su svoje mišljenje i svoje utiske s toliko znanja, s toliko razumijevanja, smisla i ukusa ,ali u isto vrijeme bile su prava djeca, jednostavna, prirodna, neposredna, da sam kao pisac bio u tolikoj mjeri iznenađen, gotovo zbunjen, i frebalo je mnogo nastojanja da se pred ovim djevojčicama održim na visini, kako se ne bi u mene razočarale. A potvrda o odgovornosti pisca?! Ona dolazi na prvo mješto. Pri sastanku s ovim djevojčicama stekao sam iskustvo, koje od pisca traži i više nego odgovornost. Upravo za njih, a takvih i sličnih razreda po školama ima danas više, i pisac mora nastojati dati u svom književnom djelu najbolje, nešto što ukuse i potrebe ovih malih čitača može zadovoljiti. Sastanak s ovim djevojčicama mora dječjeg pisca ozbiljno trgnuti., Mora ga — iskreno ćemo reći — i zabrinuti. Ove male učenice muče već neki literarni problemi. One su mi u razgovoru postavile dva teška pitanja: Jedno je, da li se je sadržaj realističnog djela za djecu .uistinu u životu dogodio, i drugo pitanje bilo je, kako sada izgleda život sela u kojima su se odigravali sadržaji tih književnih djeJa. Ove male učenice su stavile na mene veliki broj pitanja iz političkog. socijalnog i kulturnog područja našeg suvremenog života. One su mi šsaopćavale svoja mišljenja, svoje kritike, sviđanja i nesviđanja tako znalački, da sam ostao zapanjem.

Na posljednja opisana dva sastanka, na kojima je bio samo razgovor I!Zmeđu djece i pisca, trebali su prišustvovati kao promatrači dječji pisci i pedagozi. Neočekivano bogat, interesantan sadržaj poslužio bi kao nova tema za diskusiju „Sekciji za dječju književnost u Društvu književnika.

Pisci za djecu poslije iskustava koja su stekli u ovakvoj kulturnoj dječjoj sredini, stavljeni su pred posve novu i zamašnu problematiku. Nova iskustva, osim toga svega, izrazita su potvrda mišljenja da je književni rad za djecu teži i odgovorniji od književnog rađa za odraslu čitalačku publiku, Nova i značajna iskustva su tako specifične prirode, da sve više potvrđuju mišljenje kako je književnost za djecu specijalna umjetnička literatura, čiji se specijalni problemi trebaju rješavati u Dosebnim sekcijama za dječju književnost, pa ako u kojem našem republičkom društvu književnika još možda ne postoje, treba ih osnovati | omogućiti im sveštran rad. Da dječji pisci ne zaostanu za djecom! Da ih ne pretekne svojim zahtjevom i svojim željama dječak, samoštalni kupac knjige u knjižari!

ZA KNJIŽEVNOST I

BEOGRAD, UTORAK, 21 AVGUST 1951

Cedo VUKOVIĆ

II 5 ———~

SBovojka iz _/letohije

rešnja se iza lista primamljivo E smije, jagoda sakriva sočno li-

ce od sunca i pogleda ljudskog,

ljubičica savija nježnu čašicu k zemlji. A ja, djevojka iz Metohije, omotah struk svoj crnim platnom i prekrih lice zarom, gušćim od mojih trepavica.

Trešnja i jagođa i ljubičica proviruju k suncu i sunce k njima. One mame k sebi djecu i ljude: tu smo, na grani savijenoj, kraj žbuna, na pristranku sunčanom. A ja sam, čamotna, iza dva zidđa — avliskog i kućnog, iza dvije mreže pred očima — rešetke na prozoru i zaru na licu,

Voćke zarobljene nadrastaju avliski zid i pružaju grane preko njega. Kernjača strašljiva izvuče glavu iz oklopa svoga — osmotri desno 1 lijevo. A ja, coma kao vrana, čučim na kolima, ako nekud krenem. A uveče, kad zapljušti mjesečina po lišću i rešetkama, oči su moje otvorene, moje srce budno. U kovčegu jišaranom Dpo-

' Čivaju, mirisom natopljene, košulje od

ćenara i vezovi moji i čarape od rude vune, i pojasevi u bojama jarkim i meke šalvare. Složene su u kačicu bijele grudve sira, mojim „rukama cijeđene., Ćuti u tmini stari razboj, miruju motavila i vretena moja, Ljudi su do zadnje mrve pojeli tanki kukuruzni hljeb, što ga umijesih i dlanovima rumenim natrijeh i ispekoh ispod sača užarenog. Spavaju svi u kuli, A moje oči love tanki zrak mjesečine, što mi kroz rešetku' pada na lice. San mi je odbjegao i luta drumovima metohijskim, i skakuće divljim stazama, i vere se uz jabukeđulabije i pokreće daškom svojim lišće topola Čini mi se — u odaji sam i čekam san da mi svede oči. Ali, gle! Ja to s njime krišom, kao sjem, lepr-

0 KRIKU

74 p0 : (Crtež Đžumhura) ĐORĐE RADIŠIĆ

ilo je mnogo riječi o našoj poeziji u ovim danima kada proslavljamo deset godina od po-

četka naše Narodnooslobodi-

lačke borbe. Bilo je mnogo riječi o poeziji, i o salvarzanu, i o prerijama, i ljepotama i panici.

Pa red je da, bar pri kraju ovih proslava, porazgovaramo i o našoj ratnoj, partizanskoj poeziji.

Veliki dani ne doimlju se odmah čovjeka svom svojom veličinom, Potrebno je odmaknuti se od velikih dana, pa da se oni ugleđaju u punoj veličini. Možđa smo suviše blizu stajali pred platnom i od poteza kojima je na njemu umjetnik (a i mi sami) naslagao bolje, nismo vidjeli sliku u cje-

šam i kupam se u mjesečini. Ne smiješ ni pomisliti, ali srce bi da sleti kao lastavica na „prozor neviđenog vjerenika, da dodirne krilom... Da li su i kod njega rešetke?

Jutros su se rascvjetale bulke ctvene, rasute po žitu. Jutros su kumrije prhnule sa višnjevih grana, teških od rose, i bjelasaju se u plavome beskraju. Jutros sam izišla na sunce bez platna crnoga na sebi.

Kao mrijena gusta, skliznu mi zar s lica, kao cma ljuštura, feredža S mene spade.

Nanovo se rođih,

Radovala bih se. pretekla ždrebad tankonogu po livadama i ševu nad ljeskarom, Smijala bih se — ođ cika &ilnoga nek mi pukme grlo. A strepim, jeza mi koči prste. Od čega? Izišla sam bojažljivo, kao da po trnju koračam. Dlanovi mi počivaju na grudima, vreli dlanovi, znojni. Strune sfrepnje i stida zategnute su do kraja. Čini mi se — gola iziđoh u svijet. Kao jasika bezlisna u poznu jesen. Zar baš ničega na meni nema? Eno, neko ide! Ruka se pođiže k licu. Ruka traži krajičak marame da Dpokrije oči, Marame nema pod prstima. Zar kosom crvenkastom, zar viticama teškim da pokrijem oči? Oj, pa to su drugarice moje. Ne tuci, srce moje ludo. Mirujte gruđi, ne raspinjite košulju uzdrhtalu. Što mi se stas iako njiha? T,akše, lakše! Pobjeći negdje, u

kut neki. Sabrati još snage. Još mno-

go snage i drskosti... O, što me svi gledate? Što We kikoćete i pljeskate dlanovima, drugarice moje? Jesu li ii od sreće klonule ruke, majko draga? Što su ti bore pune suza? Što si se zaustavilo na nebu, sunce raspaljeno, što mi pržiš obraze i zasipaš oči plamenom! Neće li potamniti od sumca -i vjetra lice -moje bijelo?

Samo da ne naiđu momci naši. Ili oni kauri brkati, I đok sam feredžu noBila, pogledali su me nekako, nekako... Uh, zar mi je studeno jutros? Me, ja gorim, na licu su mi crveni pečati. U grlo nadiru grcaji. Je li to radost? Ili tuga minulih dana još plače u meni i guši me?

Na trepavici — Suza. Sinula je, te za tren, i skliznula, kao živo biserno zrno, niz lice na košulju tanku. Rone se jedna za drugom — za čitavu Ogrlicu blistavu,

Prostrite mi, trešnje, &#voj hlad po travi mokroj, da pobjegnem — da utonem u nju. Sklopite lisnate grane nađa mnom, da me ni sunce ne vidi!

KOGA TREBA

lini, Vidjeli smo boje, doista veoma žarke, ali je sliku teško bilo predočiti.

Sađa smo se odmakrli i stojimo pred tim velikim ratnim platnom na rastojanju od nekoliko godina. Više nema samo pojedinih boja i poteza kičice — slika je bljesnula u svojoj pravoj veličini i mi vidimo sve, pa i ono što smo samo tek naslućivali.

Niko ne može reći da nije bio potreban taj vremenski razmak (iako su i u njemu stvorena velika djela).

Ali ako smo se mi, u svoje vrijeme nemoćni da pred haosom boja kažemo išta, odvratili od slike, neće nam pomoći ni ovo rastojanje, ako joj i danas. stojimo oltrenuti leđima.

*

Više nego ikada prije, baš ovih dana, u mislima i snovima nekadašnjih partizana nižu se uspomene iz rata. Na našim planinama, po selima, sastaju se prvoborci partizanskih odredn da se, mnogi među njima ,ponovo vide nakon nekoliko godina. I to što oni, na tim viđenjima, pričaju, to je zlatonosna bujica za naše pjesnike, Zlato je tu, samo ga treba isprati.

Razgovarajte s našim borcima, pitajte ih i čućete mnogo. Čućete priču o mitraljescu koji je pred smrt tražio da se rukuje sa svojim komesarom, čućete priču o desetini koja je izginula izvlačeći iz vatre svog mrtvog komandira, čućete priču o primanju u Partiju smrtno ranjenog borca, |

No, to njje jedini način »ispiranja zlata«. Treba samo prelistati naše brigadne listove i džepne novine izdava– ne tokom rata. Nevješto, doduše, često puta i rukom, ali ipak zapisano je tu mnogo divnih primjera herojstva i sa= moprijegora, Slučajno mi je, prije nekoliko dana, došao do ruke list Osme crnogorske udarne brigađe »Kroz borbu« od februara 1945. U članku »Je= dan primjer vojničkog požrtvovanja«

KULTURU

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDEL,JNC

Jurij GUSTINČIĆ

PRIMBRAK 8 dinara

„MLADOST”

U OPASNOSTI

ačuđujuće deluje ova činjenica, Z, ali je baš tako; najnoviji Dplo-

dovi uvođenja principa renta-

bilnosti u nekim našim izdavačkim kućama jesu, u znatnoj meri, 8vanturistička .literatura i stripovi. Istina, tu i tamo, planovi su popunjeni, pored obaveznih klasika, jednom ili drugom knjigom nekog modernog evropskog ili američkog pisca. Ali u tome se ne vidi sistem, i više je to rezultat intervencija nego izraz Oopšteg stanja. Tako je, recimo, izdavački plan »Novog pokolenja« za ovu godinu, kao što smo pre neki dan viđeli iz novina, staromodan i mogao bi isto tako biti donesen pre pet, deset ili dvadeset godina. Da li je to posledica nedovoljnog poznavanja svetskih literarnih dela? Sumnjamo. Sastavljači su izabrali knjige koje zu zaista na dobrom glasu. Time su dali dokaz svoga ukusa, izgrađenog Kroz gimnaziju i visoku školu, Ali nad tim planom lebdi avet konzervafivizma. I faj konzervativizam, čini nam se, ima svoje prave korene, između ostalog, i u shvatanju principa rentabilnosti, ođnosu izdavača prema literaturi.

U članku koji je objavila »Politika« — ne mamo da li đa ga ubrojimo među anonse, ali svakako nije mogao jzići bez manja „rukovodstva »Nopoka« — nabrojani su između ostaloga razni avanfuristički romani (na čelu sa »integralnim« testom inftegralno mprastanog »Poslednjeg Mohikanca* od FPFenimora Kupera), ali nije spomenufa jedna važna publikacija »Nopoka« Ta publikacija je stalne prirode, pa bi prema tome trebalo da bude predmet stalne brige izdavača. Radi se o književnom časopisu »Mladost«. Mada se u knjižarama prodaje tek dvobroi 3— (za mesece mart-april), ipak on još Dpostoji, Zanimljivo je zašto »Mladost«, u poslednje vreme, izlazi tako neuredno. Po mašem mišljenju ovo je u

izvesnoj vezi sa- objavljenim: plano>—

vima izđavača ovoga časopisa, sa izvesnim pogledima na književno fržište, o kojima treba progovoriti otvoreno. !

Pre no što pređemo na ovaj žalosni predmet, ukazaćemo na to da časopis »Mlađost« u poslednje vreme nije više ono što je bio pre godinu-dve dana. Doživeo je izvesnu evoluciju koja se ogleda baš u broju koji se sada mesecima porađa šetajući od štamparije do štamparije. Mi ne vidimo glavnu »promenu kursa« u tome što je i »Mladost« počela sistematski da proširuje horizont pred našim očima, i što nas potftseća na činjenicu da mi nismo danas sami u svetskoj literaturi. U njoj su se počela ređatt imena Hemingveja, Foknera, Džordža Snela i drugih savremenih svetskih pisaca, Međutim, značajnija je činje-

„ se to ne renti”a, fime svesno ili

PONOVITI

našao sam između ostalog i ovo: »Druže komandante, stigao sam — raportica Dušan; a u lijevoj ruci drži otsječeni dio noge. Članovi štaba gledali su ga sa zaprepašćčenjem, a Dušan Perović je mirno, kao da je riječ o nepoznatoj pobjedi, podnosio izvještaj za koji je bio on poslat«.

Mislim da je svaki komentar izli-

šan. *

Nisam sanjao sfingu s brkovezom, ni pauke strašne i pitome. Ali često buta sam i budam sanjao svoje mrtve drugove. I na gradilištima, i na vojnim paradama, i o praznicima sanjam ih; dolaze jedan za drugim. žive, gledaju. Ali su ipak ćutljivi kao sfinge. Nemaju riječi. Ono što su imaii dea kažu rekli su već oštrim glasom svoje krvi — crveno su kriknuli u život, a taj krik ostao je u nama, u nama živi, u nama rađa snove o njima. A i to je krik koji treba ponoviti. Na nama je bilo, ne samo na nama nego i na svim borcima, da taj krik sačuvamo, da ga stavimo oprezno i s puno poštovanja pod isti ključ pod kojim se čuva život. A jedino na nama, i baš na nama je da taj krik ponovimo, da ga oživimo svojih stihovima, da ga učinimo neumrlim,

Istoričari čine i učinili su svoje: zna se tačno i kada, i gdje, i kako se odvijala koja ofanziva, koje su jedinice učestvovale, kakvi su bili gubici i naši i neprijateljski.

A da ]i smo mi učinili svoje: da li će buduća pokoljenja (o kojima sc danas naši pjesnici toliku brinu )iz udžbenika istorije moći naučiti sve ono što smo mi saznali? Da li njima ne treba još jedan pjesnički udžbenik istorije u kome će, između redova u kojima se govori o bitkama i ofanzivama, pročitati i ljudska stremljenja i titraje, i suze i radosti!

Treba kazati i otrgnuti ođ zaborava, spasiti te krikove, ponoviti ih još jed= nom.

nica da je »Mladost« zaista prestala da bude »časopis mladih« i da je žBjedno sa nestankom »Kluba mladih pisaca« (što je možda samo po sebi

' dostojno žaljenja) iz časopisa nestula

ona čamotna atmosfera našeg omla• dinskog entuzijastičkog diletantizma. Krug saradnika »Mladosti« obuhvatio je brojevima koji se pripremaju i krupna imena starije generacije kao što su Aleksandar Vučo, Oskar Davičo, Dušan Matić (i, ukoliko nam je poznato, Marko Ristić). Budimo iskre= ni: u komercijalnom smislu časopisu danas možda smeta naslov »Mladost«, koji u sebi nosi sećanje na gore na" vedeni diletantizam. Možda bi valja» lo naslov promeniti? Ili je pak bolje istrajati na ovome putu, prkosno no• seći na koricama ispisanu ovu reč, obogaćenu novim sadržajem? "To su sve pitanja, ali manje aktuelna no što je sledeće:

Direkcija i radnički savet »NOVOR pokolenja« diskutovali su u više ma hova o tome da časopis ukinu pošto im je »na finansiskom teretu«, OdJuka o tome donosena je dva puta i time je dat najbolji dokaz da jedno od naših glavnih jzdavačkih preduze• ća (koje usto nosi avangardistički na» ziv) misli o izdržavanju časopisa malo drukčije no što je to opisao Jožef TDebrecini pre dve nedelje u »Književnim novinama«. »Nopok« Je konačno odlučio da izda još dvobroje 5—6 (maj—juni) i 7—8 (juli-—-Akvgust), i ako se u međuvremenu »nešto uradi«, ako se, na primer, dobije dotacija jedne državne ustanove kao što je Savet za nauku i kulturu, ako se preduzeću »bude rentiralo«, časopis će da nastavi sa izlaženjem. Tako je dovedeno u pitanje izlaženje jednog od svega dva litemarna časopisa kojima raspolaže naš glavni grad, i to u momenžiu kada čisto valitativna strana časopisa »Mlađost« pokazuje vidne znake daljeg napretka i borbe za potpunije razumevanje kulturnih problema” današnjice, : e

MEivo šta se praktično dešava: Rukopisi za dvobroj 5—6 (maj—juni) Dpredati su »Novom „pokolenju« 6 juna ove godine, što potvrđuje potpis šefa štampe preduzeća Žike Janaćkovića, a danas, 21 avgusta, završena je tek druga revizija, što znači da je proces slaganja rukopisa, preloma i revizije, za samo 6 tabaka, trajao preko 2 meseca. Prema ugovoru »Nopoka« sa štamparijom »Kultura« broji je trebalo da izađe 1 avgusta, što je samo po sebi već veoma Masno. Sve u svemu, broj će se pojaviti u knjižarama negde početkom septembra.

»Mlađost« je zaista spala na vrlo mali tiraž (sa 7.500 primeraka na 2.000), Tiraž svakako ne sme biti jedini Writerij za izlaženje književnih časopisa. Ali izdavači koji toliko odugovlače štampanie radi toga što im nesvesno utiču na dalje opadanje tiraža i doprinose likvidaciji jednog časopisa. Posle tri meseca ne samo da deo pripremljenog maferijala zastareva i slavlja neke pisce u smešan položaj, već časopis nestaje iz vida čitalaca ili se groteskno smeši iz izloga koricama svog starog broja,

Rekli smo da nam se konzervafivizam izdavačkog plana »Nonoka« ne čini slučainim. »Mladđost« bi mogla da podigne i ugled preduzeća koji je izdaje. Ali umesto da joi pomogne, da je forsira, da pokriva deficit (koji će se svakako smanjivati) iz drugih, Ronandojlovskih izvora, rukovodstvo »Nopoka« posvećuje svoje sastanke pitanju odbacivanja odgovornosti za »Mladost«, Gledajući plan za ovu godinu, moglo bi se mnogim modernim svetskim piscima proreći da u »MNopoku• neće baš' najbolje proći, Mi smo daleko od toga da imamo išta protiv Kupera, Konan Dojla, Valtera Skota, Haufa, »barona Minhauzena« a pogotovu Servantiesa! Ali da u doba nečuvenog „progresa, preobražaja i novih osvajanja ljudske misli »Nopok« ne misli na to da našem novom pokolenju pruži sliku tog preobražaja, jeste dokaz da princii rentabilnosti po svaku cenu može imati dveposledice, jednu goru od druge: om vodi ili stripovima i »best-selerima«, ili, kao što je to slučai »Nopoka«,. konzervativnom oportunizmu. Jer ako se na kraju krajeva već želi da dš omlađini avanturistička; i đetektivska literatura, onda bi se moglo smelo preći preko Konan Dojla i zaustaviti se na modernijoj i interesanitnijoj literaturi te vrste, I tako dalje.

Izgleda da će bez mecene teško na« predovati i sama naša, literatura, Ustvari naša država jeste visoki mecena kulture. Ali sa stvaranjem ela» stičnijeg sistema osamostaljenih bYeduzeća, u našu izdavačku >»olitikta katkada se uvlače komercijalne foen• dencije u fakvoj formi u kakvoj misu bile poznate ni kulturnijim „grođanskim izdavačima. Hajnrih Hajme vodio je doživotnu borbu sa svOjim iz-

davačem Kampeom i u plsmu drugom

svom izdavaču Brokhauzu on je jede —

nom izrazio nadu da će faj kod iz»

dabanja poezije »biti bar malo. zaim

= >. Naštavak-na četvržojiatnani)