Književne novine

e

bh wa TOVA NOLE M (die.

juppaen api

|| - Š 6,

MM O 0 OM IMAN NB, OI MAN)

IN UNLDRA 0 | 2PaiyyvseipyvaspaaysdipdkiageavyaaptanykaokBPayaWagapH || 0, ln

i | |

INU

| || JM || || | Ili | a i i II!

MM . a | | || a

|| |}

||

| |

|

OI 00 DI | |

Provincija

Radoje Domanović

RE srodni na daljini P no daleki jedan drugom, odeljeni prostorom, vremenom, različitim sredinama i drugačijim svetom činjenica, utkanim u fakturu njihovih- dela, njih dvojica, Radoje Domanović i Franc Kafka, stvaralački su saželi čitav život u jednu ideju-sadržinu: u otpor svog plemenitog bića biću sveta u kome izumire čovečnost. Ta zajednička ideja-sadržina inspiriše ih i pokreće, vezuje među sobom i daje njihovom umetničkom kazivanju osobene forme koje u znatnoj meri otstupaju od klasičnih oblika.

U vreme kada je Domanović pisao, iz Beča, i Evrope uopšte prezrivo su gledali ovamo, na Balkan. Mi smo za njih bili varvarstvo, Istok i nasilje; oni — kultura, humanost, Evropa. Međutim, danas se Domangovićeva slika obrenovićevskog despotizma čudno približila životu koji se poslednjih dvadesetak godina odvijao u kulturnom svetu. Ono što se zbivalo tamo u svome divljaštvu daleko je premašilo Srbiju s kraja XIX veka, njeno varvarstvo postalo je sićušno prema strahotama koje je čovek doživeo na tlu gde je nekada doista cvetala kultura i humanost. Beč, odnosno Evropa, dli i dalje, savremeno čovečanstvo, namesto Domanovića kao skromnog satiričara divlje balkanske sredine na razmeđi vekova, dobilo je kao umetničku sintezu jednog vida svoje stvarnosti Kafkin roman „Proces“ u kome je darovito naslikana čudovišna meljava ljudi pod žrvnjem savremenog nasilja.

Mada nikli sasvim nezavisno jedan od drugog, bez ikakvog direktnog međusobnog uticanja, dva pisca kao da se nastavljaju. I jedan i drugi znali su i nosili u sebi druga–čiji svef, humaniji i plemenitiji od onoga u kome im je sudbina odredila mesto. Domanović je u sebi kondenzovao snagu i lepotu večno buntovne stihije našeg seljaštva koje se, s izrazito razvijenom svešću o dostojanstvu čoveka, opiralo svakom nasilju, svakom remećenju normalnog životnog toka spoljnim birokratsko-pandurskim odredbama. A Kafka je suptilni savremeni intelektualac čiji je duh, napojen visokim pretstavama o čoveku. došao u oštar sukob sa etatističkim tendencijama svoje sredine. Njega je duboko potreslo jačanje tih tendencija u saveremenom društvu, u njihovoj pobedi on je video uništenje ljudske duhovnosti, brisanja svega onoga što je čovek osvojio napornim usponima kroz čitavu. svoju istoriju.

_ T sukobu s nečovečnošću „novog“ i jedan i drugi pisac povlače se u sebe. Drugačiji od mwmnoštva, Domanović napada, reže rečima, tuče snagom satire. Kafka pati, ponire, skriva se u dubini svoje čovečnosti. Spolja, oni se prividno otuđuju od ljudi, ustvari ljudi oko njih kao mnoštvo otuđili su se od čoveka, od njegove humanosti, U Domanoviću i Kafki živi čovek kao društveno istorisko biće. I baš on diktira tako snažan, do smrti istrajan otpor deformisanoj sredini koja ih okružuje. Napolju, van mjih, mema čoveka: tamo su samo panduri i sreski kapetani, tamničari i dirigovani Uu"metnici, sudije u ruhu etatizovanih mumija i ljudske buljine koje iz mraka milje u čovekovu mesreću. Njihova prividna otuđenost u ambijentu primitivnog nasilja (Doma-– nović) i poludele ozverolosti, tobože kultivisane, (Kafka), ustvani je samo demonstracija, upravo odbrana od poniženja kome je u tom paklu izložena istinska čovečnost. Doista, gotovo na svakoj stranici njihovih dela je stid zbog poniženja čoveka. Uniženi čovek onemeo je pod surim oblakom. nasilja, on više gotovo i ne oseća sebe, samo pustoš zvoni u njemu i turobna praznina ječi uokolo kao zagubljeni život nad kojim pandurišu mrski Kafkini batinaši. Stid je i tamo na

1) Ove impresije pisane su ne-: posredno posle čitanja „Kafkine: knjige „Proces”.

kraju „ponovnog wprebivanja Kraljevića Marka među ljudima, kada on, rođen kao junaštvo, u svetu apsana i paragrafa postaje pandur; i. tamo, kod Kafke, gde su ljudi samo poslužitelji, a žene se podaju silnima prema stepenu njihovog hijerarhijskog uspona, i tamo gde junaci zalivaju bašte i pleve luk, gde ljudi stoje pred zakonom, izvan zakona — unutra je samo pandur.

Ne samo stid, ima i drugih idejnih i oblikovnih elemenata koji vezuju pisce, čine ih međusobno sličnim. U životu koji zahvataju i Domanović i Kafka sve je nekako suprotno tokovima kojima je dotle čovek išao napred. Stvarnost kao da je dobila dvostruku log.ku: spoljnu, varvarsku, onu koja je prividno vaspostavila svoju vlast, i unutrašnju, dubinsku, našu, ljudsku. Taj sukob unutrašnjeg i spoljnjeg, umetnički apsorbovan iz žiVOta ı kondenzovan u ideji-sadrzini, nametnuo je piscima kao oblik takav umelnički prosede, kroz koje se sve zbiva suprotno onome što bi trebalo da bude. Kod Domanovića, svi se raduju kad im udare Žig ropstva, dobijaju odlikovanja za zasluge koje su pre krivice, pandur je iznad čoveka, vlada i čitava zemlja metanišu pred strancem, „trgovcem dšljiva. Kod Kafke, pak, sve se odvija po nekoj čudovišnoj logici koja večito iznenađuje i zbunjuje i Jozefa K., i čitaoca. Sve je suprotno očekivanom, nije ono što čovek normalno misli da jeste. Čitav život liči na izvrnutu čarapu, besmisle· nos te izvrnutosti samo je spoljni literarni oblik za unutrašnji besmisao etatističke nerasudnosti, za njenu negaciju svega sto u normalnom čovekovom žŽivotu važi kao jeste.

Bogato nabijen slikama posuvraćene stvarnosti, Kafkin tekst je težak, zamoran, on potseća na gibanje stroja koji je pnidavao celokupnu čovekovu duševnost. Pisac pokreće i uzbuđuje, on ilbaš tim obrnutim slikama primorava na razmišljanje o svetu, stvorenom od crnog prediva patnji kojima se kao u kakvoj fabrici zala na hiljadu razboja smišljeno tka samrtni pokrov za sve što je lepo. Knjiga koja nagoni da se razmišlja o strahovitom mučenju čoveka kome su udzvadili dušu i tako izvađenu, ibez krvi i bez fizičkih prinuda, kidaju je onečovečenom logikom svedržavne nerasudnosti — to je „Proces“. OMANOVIĆEVI re-

dovi, čiji je smisao često takođe suprotan onome što treba da bude, nisu uvek tako teški kao Kafkini. U „Kraljeviću Marku po drugi put među Srbima“ on ume da bude i vedriji, na početku satire ima čak i komike. Tragičan ton je tek na kraju, tamo gde Marko, oličenje dedovskog ideala o čojstvu i junaštvu, biva smrvljen udarcima nedoTtupavne obrenovićevske birokratije u čijim se kvrgama muči, davi, lomi. i razara njegovo junaštvo i njegov patriotski san. Komičan samo na površini, Domanović je dubok tamo gde mpokazuje kako spoljne, ljudski bezsadržajno i nasilničko, pobeđuje unutrašnje, herojsko i slobodarsko. I njegova satira je teška i siva kao duševna bolnica u kojoj narodni junak, pritisnut tamom paragrafskog nečoveštva završava svoje dane. Ali ni kod njega, kao ni kod Kafke, ta težina nije izraz neke potpune izgubljenosti, ona nas samo pritiskuje stvarnim teretom koji pada na čoveka kada stihija besmisla ovlada svetom. · Osnovna ideja sadržina namefnula je piscima i neke druge osobine njihovog umetničkog izraza. Stvaralački angažovani na umetničkom obelodanjivanju unutrašnje sadržine nasilja i njegove čovečamske besmislenosti, oni se kao pisci koncentrišu na bitmom, osnovnom i misaonom, 'dok spoljnje, kao pojavno, za-

memaruju. Kod njih više nisu

'važne činjenice, one se pro'izvoljno konstruišu, daju nao'pako, ili ostaju nedovoljno ·određene. Katkad su i prelmačene, Hate tako kako se u 'životu ne javljaju i pre su (kolorit u kome se događaji

———RJ ————w:a •eDOMANOVIĆeKAEKAe

zbivaju nego li sastavni elementi umetničke fakture napisanog. Rasterećeno na taj način u znatnoj meri faktografske obaveznosti, delo i uime dobija u svom misaonom naponu. Ali misao i kod Domanovića i kod Kafke i dalje ostaje oliktotvorena, dakle kujizevino-umetnički proživljena i izražena, a ne isključivo spekulativna, tj. društveno politička ili samo filozofska. U njoj ima i gorčine i Oporosti, bola i vatre, očaja i suza, samrinih pokrova. Ona ključa, peče, cepa, razara, vri, izaziva unutrašnju eksploziju u čoveku. Sa njihovih tekstova čitaočeva misao često kao sa kakvog mapetog luka poleti daleko u nebo.

Ovaj metod „umetničkog stvaranja doveden je do savršenstva kod Kafke, Međutim, u lici on se malazi još i kod Domanovića. I Domanović takođe često izneverava pojavnu istinitost fakata, i kod njega je njihovo proizvoljno davanje „uslovljeno unutrašnjim smislom satire. Te Domanovićeve osobine naročito su došle do izraza u „Dangi“, „Kraljeviću Marku prvi, put među Srbima“ i „GStradiji“. Gušeći se dugo u tradđicijama folklorne priče, Domanović je baš kroz „Dangu“ prokrčio sebi put u literaturu vekova, jednim sasvim novim mumetničkim oblikom, satirom niklom nezavisno od bilo kakvog ugledanja. Ona je u sebi nosila i neke izražajne elemente koji će se tek kroz Kafkino delo nametnuti nekim današnjim piscima kao nov izražajni metod. Neprocenjivo velika pojava i dragoceno iskustvo, Domanović se osobinama pokazanim u svojim satirama još pre pedesetak godina oglasio kao neobični prethodnik i daleki srodnih čitave buduće generacije pisaca inteligenata, neprijatelja nasilja i talentovanih slikara pustoši koju je to nasilje ostavilo u ljudima. On je srodnik pisca koji se, mada i sami opustošeni, često poput magle viju nad neugarenim putevima daljina kao svedočanstvo i doziv svetla u budućnosti.

A našu književnost Domanovićevo iskustvo je od neprocenjivog značaja. Pa ipak, Kafkino delo daleko za sobom ostavlja svog

Nep

Zaobići ćemo i odbacićemo potpuno školsku dilemu: Troman ili duža pripovetka, ona ovog buta, u vezi sa „Divotom prašine“ Vjekoslava Kaleba me može biti ni od kave koristi. Može, naprotiv, samo da teti! Raspravljanje o spoljnoj formi književnog dela (za razliku od unutrašnje, koja je u izrazu, u Stlilu) vodi se i „vodi, uglavnom, na fraziranje onda kad to delo svojim zadržajem, svojom | umetnič"rom suštinom ne daje nikaicve — ili vrlo male i slabe — mogućnosti. da se govori o injegovim filozofskim, etlnič'kim i čisto literarnim kvalitetima. „Divota prašine“ je, međutim, u tom pogledu čitav mozaik iznenađenja, retkosti, savršenstva; i zbog toga, a i me samo zato, ona može da se bez ikakvih bojazni i predra-

suda nazove romanom. Nesvakidašnjim, odličnim rOmanom. Osnovna kreativna koncepcija Kalebova u ovoj knjizi slična je donekle koncepciji koju je Mihailo Lalić u nekoliko mahova već ostvarivao u svojim pripovetkama; nije, dakle, sasvim nepoznata. (Razlika je, ipak, i to nemerljiva i čak neuporediva, u realizaciji: to je Kalebovo pripovedačko iskugtvo i majstorstvo još jednom sebe mwuverljivo i ingeniozno potvrdilo). Bitnost one koncepcije otkrila bi se, ciliprilike, u ovome: mnogi naši pisci koji obrađuju teme i molive iz rata i Narodne revolucije nastojali su i nastoje da pronađu, izvuku i „dramatizuju“ prelome, izuzetno uzbudljive, dramatične, epski obimne i sudbonosne događaje i situacije; da prikažu pokret, akciju, dinamiku kretanja; da izvide i provide, često, i ono što je pritom i u tome bilo mutno, neumitno, nebulozno i fantomalno u svojoj stravičnosti i ftragici; izbor koji je gotovo neograničen u načinu i vidovima posmatranja i izražavanja a&tvari, u nijansama, u detaljima.

Vjekoslav Kaleb se uputio dnugim smerom. On je (kao i Lalić ponegde) izolovao, isklju_ čio iz svog vidokruga sve Što bi potsećalo i što bi se nametalo bučnom i burnom akcijom, velikim pokretima ratnim: napadima, protivnapadima, zasedama, povlačenjima,

prvog vesnika. Slika određenog vremena, ono je (pored svoJe metatizičke pouke) istovremeno i snažua reakcija protiv oetatističkih tendencija sredine u kojoj je Kafka živeo, ili, tačnije, astvaralačka vizija njihovog daljeg rascvetanja i ovladanja životom. Kafika ih je tako osetljivo uhvatio i ubedljivo naslikao možda baš zato što je i sam bio delić kapitalističkog državno-pravnog stroja u kome su one bile reprezentativno zastupljene.

Oni koji su pisali o „Procesu“ različito tumače Kafkinu viziju čovekovih patnji i uniženja. Međutim, jedno je jasno: Proces je delo življenje sadržine, u njemu grca čovek kojeg je sam Kafka doživeo kao stradalnika. Estetičkim tendencijama. uzetltim u celini, kao spoljnoj, divljačkoj logici života, Kafka je u „Procesu“ gsuprostavio unutrašnju, datu kao intelektualnu svest modernog „čoveka. Njegov „Proces“ je genijalna slika pobune protiv apsurdne logike života oko sebe. On je dalje vizija represalija koje je etatistička nerasudnost preduzima protiv pobunjenog čoveka, služeći se pri tome procesima nad njim i njegovom savešću, daleko težim i sramoftnijim od onog koji su u svoje vreme sudije u obrenovićevskoj Srbiji vodili protiv Kraljevića Marka.

U Kafkinoj viziji besmislenost spoljne nerasudnosti do kraja je razotkrivena. Proces se vremenom pretvorio u integralno suđenje ljudima. Čitavo društvo postalo je sudnica, i umetnik, i deca, i voljena žena i rođaci, sve se stavilo u službu swuda. Nikoga više ne interesuje šta je istina, glavno jeda su stvari nekome potrebne. Zato se proces ne vodi u palati Pravde, pred očima društva, pravno oličenog u zakonima krojenim vekovima, već iza kulisa, po mračnim dvoranama i tavanskim izbama, tamo gde je polip svedržavljaisisao ljudsku dušu, onečovečio je, slenenio, onemio, uništio, načinio čoveka robotom.

= RODNI po zajedničkom bolu zbog ponižene čovečnosti, sjedinjeni i onom čašom žuči što su je, kragajući hrabro za istinom, do kraja u životbu iskapili, Kafka i Doma-

nović wlični su još po jednoj osobini. Nasilje onemogućuje ispoljavanje života, život se povlači u dubine, u podzemlja, odakle se tek katkad najavi u snovima. Namerni da do kraja otkriju čoveka, obojica pisaca pošli su tamo, u dubine. Domanović manje, Kafka daleko više. Koristeći potekst i doslućivanje, sa smislom za unu-– trašnje i potsvesno, bez uobičajenih tipičnih likova, oni su ubedljivo naslikali sredine u kojima su živeli. Gore, neodređeno bačene u prostor društveno-političke siluete vremena kroz koje se nazire sramni proces nasilja, zapetljan, taman, bezdano jeziv; dole, data finim „podzemnim tkanjem, sva od suptlilnih, jedva vidljivih konaca, zgusnula se duša vremena, viđena u svom grcanju očima darovitosti.

Oni govore jasno, odveć jasno. Rečima paraju dušu. Pa opet, čitajući ne samo „Proces“ mego i neke Domanovićeve stvari, ima se utisak da se sve odigrava u snu. Po katkad sve izgleda nestvarno, zamagljeno, kao da navire iz potsvesti. A opet, nažalost, sve je java koja, vidljiva i oštra, seče po ljudima, goni ih da misle i da se otimaju iz kandži sramote.

Poslednja reč Kafkina „Procesa“ je stid. Pobuna je prva i poslednja kod Domanovića. Kafka je neuporedivo veći Umetnik i znatno suptilniji intelektualac. Domanović je STrčaniji i jedriji, reskiji. Takve su im i domovine. Obojica su veliki: uče kako je sramno i besmisleno živeti na svetu kada se čudovišno nasilje digne iznad drušiva i uništi njegovu čovečansku zakonitost.

Miodrag Popović

Franc Kafka

sasaseesseeeahejaaWapsvssı|

seeeseesobeceWPesWeBBCANE

sss

eeceseeeeeteoyeBeeskWW

OLI III

ateste HHHHH

Provincija je srebrn smeh iz cirkuske šafre Provincija je Ofrov

kroz šuštanje bezubih usta u crno ubrađenih baba

kraj rasplamsale vatre na putu da postane srebro

u određeno vreme

u krajnjoj četvrti grada

Noć dolazi

Noć će doći Noć utkana u dah vreo

; Noć dolazi

Noć će doći Noć stravična Noć gurnutfa u grobove

Šfa ću mila sam sa sobom

Noć dolazi Noć dolazi Noć utkana u dah vreo

na frepavicama

Kao i onda voleli smo se u paralelnom frku

To je sve laž

Opet je umrla tvoja senka

Mi se nikada nismo sreli Samo sam ja sanjao živof

fvojih uzdaha

na raskrsnici dvaju puteva

Sfrešću fe sa frepavica

eeoyesoWNE%

UOL

Provincija je ovaj grad izgubljen u vremenu (Vreme je jezivi put stvaranja ljudi) Provincija je jedra ruka male glumice

na mlitavom krilu izlapelog starca

u nasmejanoj prašini ogovaranja

i fupi vonj znojavih usedelica Provincija je karika od bronze

Provincija je grad u kome četvrtkom i

svira vafrogasna pleh muzika okružena meštanima

Provincija je antituberkulozni dispanzer

Bojazan

Noć sa senkom usšetalom po njivama

. Susref

Kao i onda prošla si istom stazom Kao i onda definjasto sam fe poneo

na prozorima moga izmišljenog zamka

u foploj puti fvojih izmišljenih butina i ušao slepo u geomefriski svet

Još si drhtava na mojim frepavicama

Kao i onda moja soba plače Opet sam bio u izmišljenom zamku i pofonufi u fvojoj boji nepoznatoj

POO III TI eseneseoegosevesevePe ...

devojčica

rupi HPHIHHHHHHH HIT eeee9e9ee6e99e9e 9 Eeee. e..wRE.9Be eee ee ee..s...B9 eee Bee eee 99PPEPe

jed

Mladen Maryrkov

rekidno putovanje

{Vjekoslav Kaleb: „Divota prašine“, izdanje „Mladosti“, Zagreb)

jurišima, eve što bi moglo da liči na spektakl, na imiprovizaciju ili aranžmam. Kaleb je svoju viziju rata skomcemirisao u šŠkmrtim, „jednostavnim prizorima koji, na prvi 'pogled, izazivaju čuđemje i pitanje: da li je to zaista omno, je li to rat? I,ebimično afirmativan ili negativan odgovor bio bi odviše mnmeprecizam, ali se, u krajnjoj komsekvemnci, stiče pozitivam utisak. Otstranjivanjem nametljivog balasta spoljne dramatičmnosti, Kaleb je, kao usporavanjem projekcione | kamere, svođenjem akcije na minimum, na ono golo, elementamo u njoj, gvesnim intoniranjem „monotonije u eksponiranju dramske radnje (sadržaja), mpostiao omiginalan i efektan mrezultat: rat je tu postao kolbna i strašna svakodmevnost, ista i jednolična u nepresušnosti novih iskušenja, nevolja, opasnosti i stradmija „iojima je čovek izložen i kojima treba da se suprotstavi i da ih, ako može, nadjača i savlada. Korak po korak, ali napred. Potrebno je probijati se, ići, samo ići, makar korak po korak ,ali samo napred, stalno napred, ka cilju, ka svrsi, ka opravdanju hoda. Ciljevi se izmiču, oni su i nesigurni, i daleki, i fatamorganični katkad, ali čovek mora da ide. Mora da se probija. Jer om žudi za tajnom, za rešenjem tajne, za ispunjenjem sna, za smislom svog opstanka, i zato, uprkos svemu, korača. Franc Kafka u romanu „Zamak“ dao je fascinantnu simboliku toga hoda. Vjekoslav Kaleb, bez Kafkine alegorisko-simboličke aparatureipojmova, u ponkretnom prostoru i vremenu, analizirao je tu večnu odiseju, to lutanje ka nepoznatom, taj put ka mneslućenom odredištu.

Dva čoveka, zapravo mladić i dečak, partizani, sreću se posle neke bitke i polaze u. potragu za svojom brigadom. To su Goli i Dečak; oni nemaju imena: pisac je i na taj način hteo da naglasi anonimnost kretanja u napred koje je ovde važnija stvar, možda,

nego sudbina dvojice ljudi; da tu anonimnost prektstavi kao opšteljudsku dužnost i obavezu. (Govoreći o jednoj ličnosti — “kao da bi htio da ostane bezličan, da bude čista funkcija a ne lice“ — pisac potvrđuje navedenu prebpostavku). „Moram ~ „svladavati prostor! — reče sam sćbi. Moram napredovati“. To je početni, uvodni priziv akcije ka cilju. „I njemu se javi u svijesti ona planina i izgradi se kao velika, zelena, blistava svrha“. Sve ono što će se potom dogoditi samo je usputna, prolazna tegoba, fitka sa tišinom i neizvesnošću \(„'Tišina je bila takva da se moralo nešto desiti“), dosledno, jedmolično, monotono ali upomo savlađivanje stvarnosti i prostora sa ciljem da se dostigne „blistava svrha“: drugovi, brigada. Dečak i Goli doživljuju različite susrete i sudare s ljudima i opasnostima, gladuju, zebu, boluju, ali ne prekidaju put: preko bregova, kroz kamenijare, krš, šumarke, šikare, pustolime, kroz sela ili mimo njih idu napred, bez predaha. Dva motiva-konitrasta se stapaju: Dečak je miran, ćutljiv, Goli sanja o krompinu, i teši sebe i druga (ironijom) kako je prvih pet godina najteže, a posle... sve je lako i jednostav-

no! Njihov hod je, tumači pi", stvarnošću:/

sac, borba sa „Sada su išli uporedo. Ukočili su noge da im korak bude čvršći. I digli su glave nastojeći da jasno vide omo što je pred njima. Kuće su se nešto klimale i zemlja poigravala. Ta nestalnost stvarnosti sve ih je više ukrućivala i omi su postajali sve Više sama dužnost, to jest, vidjeli seu samo nešto daleko, nešto neodređeno, u ovom času, radi čega oni idđu po zemlji, a što im je učvršćeno u mozgu kao jedina stvarnost“. Ovaj neposredno određemi i omeđeni zadatak postaje, na kraju, filozofsko-etička poetska sinteza, i određenje čovekovog Životnog trajanja:

„I jedan i drugi išli su štedljivo, mehanički, s namer-

nom aviješću da svladavaju isti put. Pred sobom su opet vidjeli zelene bregove i sive planinske vrhove kao nerazmrsivo klupko zadataka. Među tim bregovima i planinama još je mnogo putova i po tim putovima i izvan njih još mnogo ljudi ide i ide, i traži kraj puta. Koliko vremena već idu? Dvije godime, tri godine, decenije? Idu ljudi po svemu svijetu, po morima, po planinama, po pustinjama, rođeni samo zato da idu ka dalekom svečanom mjestu koje čeka, čeka negdje kao nepotpuno zamišljena svrha“.

Tako je Kaleb transpozicijom pojedinih sudbina došao do opšteljudskog životnog postulata; do nekonvemcionalnog zaključka ·nekonvencionalnim sredstvima. „Njegova povremena (retka!) sKRliznuća u romantiku, u pomalo patetičnu egzaltaciju dogodila su se, izgleda, nekontrolom „prvobitne namere da stvori Omladinsku knjigu, što se može poznati u njoj samoj jedino po natpisu „omladinska biblioteka“ koji je stavilo izdavačko preduzeće, i po stilizovamim ilustracijama koje je radio Pirano Baće.

Sve drugo nosi obeležje zrele, ozbiljne „autonomne ~ umetnosti. Odmerena je svaka epizoda. Odmemena je gvaka reč. U ovom romamu mema skoro nijedne rečenice koja bi bila deskriptivma, faktografska i štura u svojoj 6euvoj prozaičnosti. „Paezija je čvmsto utkana u prozu: jedno su. Ona Je, zapravo, doprinela pregnanftnoj, reskoj, sasvim nebanalnoj strukturi rečenice, koja izmenađuje wwvoljim samostalnim, ličnim životom: toliko je u njoj raznorodnih, posebnih elemenata, od Mojih svaki znači po jedmo (umetničko) savlađivanje ~ jezika, jednu bravunu, jedmu imanentnu poetsku Kristalizaciju.

U početku, doduše, čitalac će pomalo sumnjičavo “»Wyastati. Pročitaće, u drugoj „pečenici, kako je „tekla brza olovna rijeka“. Zastaće upravo kod ovih konirastnih epiteta „brz“ i „olovan“, od kojih se drugi

ne slaže s pr ako ne određ kvatan, označ stagnaciju, teško, muhklo »vanje, dakle stanje sasvim suprotno od onog koje pisac hoće da objasni. Odmah zatim čitalac će zastati još jednom: „Dan se približavao neumitno“. Opet nepodesna, u ovom slučaju i banalna reč: Nakon toga čitalac ulazi u rudnik poezije i stila. Dečak je umoran, izmučem; pisac to saopštava ova-– ko: „Iz malena zgužvana lica, iz dubolkih šupljima, virile su malene sive oči kao iz svemirske daljine, možda sa atrane smrti. I dječak se zgurio i skupljao se sve više, nestajao“. Poznata jednoličnost kamenog predela „izražava se af orističko-simiteličiki ovako: „Dizao se taj brijeg, kamenit, bezličan, pred njima više kao poslovica nego kao zagonetka“. „Ova e Do KI gtila zapaža se takođe i u dijalogu. Moguća je zato što | bica čivrsto vezan za predmet ili Hilkc . koji. kreira, osluškujući svojim izoštrenim sluhom život i damare stvari.

7 OVOj prozi rasute su mnoge, oštro i poelski srezane OjDSservacije: „Odavna nisu osjetili podne. A. sada se podnevna ljetna tišina pretvorila u nešto određeno, u nešto minisno i zvučno“; ili: „Kad ljudi jednom povrede Život, gube smisao za njegove vrijednosti i za pravu njegovu granicu“. Pojedime rečenice i fragmeniti, nastali kao vedra,

jer Je (osim Doju) neade-

slobodna igra duha, u metaforičnoj, slikovitoj, smeloj i pomalo bizarnoj, ritmičkoj stilizaciji potsećaju na stihove: „Ovokolanije noći u dimnjaku zvijezda“, „Sunce: Šio trpiš uvređu lica svoga: Ni zemija, ni polje moje nije. A Žito rodno zove me kući. 1 sve će dobro i dmugarski proći. Put naš bliži se kraju i kapi sreće vise na granama“. Česte su antiteze (nekad u službi blagog i dobnoćudnog humora) inverzije: „I tako su išli dalje sasvim bezbrižno, kao da im ništa ne ometa putovanje, kao da im je želudac sasvim prazan, kao da im se vniti svijest i da im sve igra pred očima, kao što je :i bilo.

Anatomija rečemica može

tek u punom opsegu i znače-

nju da otkrije i osvetli slojevitost stila i izraza nekog Dpisca; rečenica je bitna: kakva je ona, takav je i pisac. Pritom je, ponekad, kritičaru više Wtalo do toga da to ofkrivanje bude polpunije, svestranije, više mu je stalo do piščeve rečenice, neso do kreiranja vlastite. U romanu „Divota prašine“ to alomiziranje, ta vivisekcija izraza mogla bi da se nastavi i dalje, i uvek sa novim dokazima i novonađenim vrednostima. Tako bi OVO neprekidno putovanje, koje simboliše etički, humanistički i revolucionarni ka-

rakter osnovne ideje romana,

moglo da se odmlosi i na Dpisca Vjekoslava Kaleba: na njegov umetnički rast i razvoj koji poseduje mladalačke klice vitalnosti, optimizma i duhovne vedrime.

Miloš 1. Bandić

: Ispravka

U prošlom broju „Mnjiževnih novina” pored manjih

Štamparskih grešaka potkra-

le su se i neke krupnije. Tako u eseju Isidore Sekulić, „Još jedan mali majski program”, štamparska je greška u transkripciji imena Ogista Konta, Compte umesto Con= te. U napisu Velika Ribara

KNJIŽEVNE NOVINE.

„Umetnost kao forma društvene svesti” (na str, 12): „Jed“

na od bitnih formi čovekove,

svesti kao društvene jeste njegova stetika, osgsećajna svest...”, a treba: estetska, osećajna svest; u istom napisu umesto saznanja svesti treba saznajne svesti.

: : : : : : : . : : : : : : : : : : : : : : : : : : : : : : : : :

|

”,