Književne novine

Nijs prvi put da se susrećemo * Dpilanjem: zašto se «u našoj kajiževnosti 'wvle_ malo ili bBkoTo ni malo ne' pojavliuje spori{6kna temafika. 'Tn i tamo samo Do ncka pesma, pričiea ili humurislički napis, Mada u svela i mwajvocći pisci posvećuju svoje redove Jjudima od sporta o, isto iako, imaju svoje ljudske „drame 83 koje su mama Mesporfislima — strame (u smislu neobjaSnjenog).

Psihologija sportskog šampiona, kako se tvrdi, isto je tako meobjašnjema kao I »z»ambpšema« psihologiju žeme. Šta se zbiva W Tim ljmdima? MNiakvi sw mjihovi uuutarnji sukobi? & kakvim u sVe medaćama mwklopljeni njihovi mwispesi i ncuspesi? Jvakay Je

Dušan Matić:

— Književnošt ne brave samo Članovi Udruženja Imjiževuika, književnost može da pravi svaki čovek koji ima ialenta, prema tome u naŠšoj dnevnoj šlampi koja do posvećuje spovliu IoEu da se nađu i zaista literarnmi napisi o spotu. Ja bih spomenuo samo najpise Ljubiše Vukadinovića' čija esejistika o sporiu ne ustuĐa ni malo mesta ostaloj Jhonjiževnoj escjistici, pa medu mlađima Sergija Lulkača i mladog „Stojana Protica Čiji su napisi lakođe skoro lileravni, ~

A sada da pređemo na sanio pitanje. Ono mi bo malo zvuči ptekomo. Spoutisti, koji su razmažena deca ovog vremena i naše sredinc (moram da vam priznam da ponekad pocrvenim kada čujem da je na jedmoj velikoj nedelinoj utakmici bilo 60.000 gledalaca, iojest više od jedne desetine ovoga grada; „pilam se šta je sa nsšim kulturnim integrite-. a. i odmah odgovaranı ra cventualnu primedbu, da se u drugim velixim sradovima može da nađe isti broj gledalaca; međutim, ne zaboravimo da su io milionski i višemilionski gradovi), kao đa su nezadđovoljna onolikim skhranicama wu našoj štampi koje se njima posvećuju, i puni slave želini su valida da se u njihovu, čast napišu i nezaboravne ode, da se mjihovi podvizi, prolazni i nedugotrajni, pretvoPe u Vekovne legende, 8, mjihov Živol postane mit našeg Vremena. Ako književnost ima' svoj predmet i siže onda je io čovek, a ne njegova. profesija, koja khmnjiževno postaje sanio

onda interesanina, zanimlji-'

va i dramatična ako dodiıuje njegovu čovečansku suštinu. Književnost preokupira čovekova drama. Rekao sam već, sportisti wu razmažena deca našeg vremena i naše sredine, prema fome srećna deca, kojima se Život smeši iako mne uvek i njihov sportski uspeh. Kako srećni ljudi i srećne nacije nemaju svoju istoriju jer nemaju u sebi dramaiimih sukoba, gde se čovek majbolje olkriva, znači da ne bi mogli dđa budu predmet neke ozbiljnije, dublje literature, eventualno lakih Šarmanitnih romana i Ppričica. Možda sportisti i njihov život „postaju „dramatični onog frenutka kada prestanu da budu sportisti i kađa se odjednom nađu u stVarnom životu. Ima kod Hemingveja, jedna divma i bolna priča o bokseru f”a se karijera gasi. Ba Ja bih postavio obrnuto pitanje: zašto se sportisti ne bave malo više k ·jiževnošću i poezijom? Navešću zanimlivu čimjenica: od Oslobođenja naovamo sve moguce profesije, sve društvene Or ganizacije i, svi slojevi Dozivali su Imjiževnike preko njihovog udruženja da pred mjima čitaju svoja dela. Nijedna &bportska organizaciia

lara scema borbe u khojoj je sve 8ko

spoblista čoveh? MWakayv dje wjcgov Život? Sve su Io pitanja koJa inlieyesuju Nmnjiževnost,

Bennard šo piše „Mavije»u“ i ona mi po čemu mije wu podređemijem položaju od ostalih npjegoYih dela, Hemingvej ako lepo opisuje botbnm s bikovima, pi, mia ftadore i to eadore ne samo WM 4temi nemo i zm sfolom i u postelji, Pa o boksera čiju je slaVa nu izmakuvu. Njegove wunutarnje borbe i trenja. Džek London takođe ima dosta sportskih JliRova u svojim delima. Walko omnda objasmifi imunitet maših pjsnem u odnosu ma sportske teme i sporfiste.

Nije istima dw im je taj sve nepozrnui i sliram, jer skoro se svaki od wnjiMb wu mlađim danima

bayio ovom ili onom wWranom sporta, Zmaja omi šta znači piusecati grudima plavilo vade, NeKĆi od will pozajm i uzbnđoemnmja nm LSajakhu u borbi sa brzacipyim divliih voda. Nekolicina pozmaje i ring i slomljenu hrskavicu MOsa, O košarci, odbojci i fudbalu da se i ne govori. Moliko ih samo provode nedeljpo popodne na Bliadionima, uzbuđujući se do bez, xacrja, Radu fim, za koji navijaju, wubi ili dobija, Pa ipak, knjiŽevnici Me nalaze i u sporiu literarna uzbuđevja..U čemu Je \ajna? E

Postavljamo pilam,je, ali odgovor me dolari sam po sebi. Odlučili smo se na anke{u. Nivo šta,

o lome kažu maši pisci,

»Sportisti su razmažena deca

našeg vremena«

nije našla za Shodno da ĐOzove naše književnike, starije ili mlađe, svejedno, da u jjihovoj sredimi bprirede jedno llonjšaževno veče. Sportisti, ne samo naši, nego i čitavoga Sveta pDprisvojili su za svoje međunaıodne susrele starogyčki naziv olimpijade, T mislim da

su olimpijadu olonjili. Na S tarogrčkim olimpijadama, pored takmičenja u fizičkim

veštinama, bila su isto tako živa i burna pesničkim, književnim i duhovim veštinama. Prema tome, današnje olimypijade u svetu liče mi pomalo na Obezglavljene olimpijade, i kao da je glava tu samo zato da cdbija loptu, prekida pantljiku cilja, i seče vodu

inkgničenja u.

u plivačkom basenu. Smatram da onoga dana, kad pre početka utskmice, i to jedđne velike utakmice, kao neophodan uvod, koji se isto tako nestrpljivo očekuje kao i početak zakazane utakmice, budemo čuli stihove jednog dva ili tri naša pesnika, da bi to bio presudan društveni i Kkulturmi događaj i vljai koji bi značio Dočetahk jedne. nove kulturne pomničke i ·sporfske epohe. mizlim dd se me bi postavljalo pitanie Kknjiževnicima: »Zašto ne pišete o sportu?«e. Možda bi onda bilo vreme da se čak kaže (toliko bi se, verovatno, onda pisalo o sportu): preterujele, prijatelju, potražite meIli novu temu.

Lj ubiša J očić : »Nameravam da Branko Ćopić: »Ljudi više vole ·

se bavim džiudžicom«

-— Neprestana je težnja čo> veka da načini svoj duh snažnim u snažmom telu.

U raznim epohama, kuli tela dobijao je naročita ma-– čenja, od onog gde bi se uzdizala sirova, brutalna saga, do onog gdđe je telo imalo da sudeluje u ljudskoj wpoznaJi sveta, ne samo kao »dom duha, već kao jedma strana duha. Kao što Je i duh jed-

'na strana tela,

U ovom našem dobu, Spor; je postao komoetrcijalan. »Profesionalnost« se prilično razvija kao nekada gladijatorstvo. AJji kod nas, meni jizgleda da sport može da dobije sasvim drugo značenje. Mopao bi 6e, mislim, da veže za: kultume muanifestacije. Upravo, pozorišne pretstave, ıecitacije, „filmski mogli bi da idu zajedno ša sportskom, svetkovinom.

Ja sam meobično volim spo. Bavio sam se boksom,, jahanjem, bio sam član jednog bokšerskog kluba, i Veslačkog kluba. Nameravam da se bavim dziudžicom.

Smatram da je vreme da kod nas sport uđe više u književnost. Oduvek je bila moja omiljena literatura Yeportaža Ljiubiše Vukadinovića. Sebi prebacujam Što sam i sam malo pisao O sportu. Napisao sam samo jednu pe-

Dobrica Ćosić: »Ne znam nijedan savremeni roman sa sportskom tematikom«

Odgovor ma sikelu Dobrica Ćosić diktirao je »u pero«. T rekao: »Možda neću reći mišta mmogo pametino, ali reći ću ono što mislim«.

— Za je problematika čoveka-sporfiiste jedina tema o kojoj se ne piše, i da li uopšte, kada se govori o nriašoj savremenoj literaturi, i misli o mjenim deficitima, potrebno uvek govotiti iz projekcije tema i tema #ike?

No, kad već pitaie i kada sam pristao da učestvujem u vašoj anketi, pokušaću da budem fer.

Sportska wtirast, 6portski menfalitet i sportska etika u savremenom značenju, naravno, ako joj se me apliciia »bacanje kamena s ramena« u našem društvenom podneblju, ipak je nova poiava. Ja ne znam da li se ır našem društvu već konstituisao tip takvog čovela strasnog Spobtiste. Postole profesionalci i proluprofesiomalci sve do tridesete godine etarosti, a onda su činoVnici. Imaju svoje bračne, ljubavne, društvene i svakojake druge probleme, kao i svi ljudi, Valjda še o sportisti može da piše kao o malzm čoveku ovoga vremena, koji se umesto viteškog mačevanja i dvoboja bavi futbalom. Ja me znam nijedan savrerneni roman, mijednu dramu, njijedmu poemu sa športskom tematikom. To ne znači da ih

nema. I to ne znači da ih .

re može biti. Moia je, svakako, ograničenost i nemoć

što me la tematika nije literarmo uzbudila. Ialo se divim trkačima, skakaečima i futbalerima onim mnajveštijim i majboljim i majsnažnijim, samo. nešto manje od viptuoza na muzičkim instru mentima. Ili sam, bar, za ravnopravnost u poštovanju

igmeđu snage i lepote ljudskog tela i moći ljudskog duha. Kad govorim o tome, mislim ma starogrčke predrasude, Možda je najbolje da vi pitate naše vajare zašto ih više me interesuje telo i tela naših sportista i sbortistkinja,

Oskar Davičo: »3ez obzira |___na ambijent«

— Ne znam zaš{o ne pišemni roman o vrhovnim sportistima čija je psihologija, kažu, tako komplikovano lična baletanskoj. Nisam mislio na to. Možda zato što pišem samo o onom. što me užnemiruje, muči, mori...

Đavo ga znao...

Kad bi sukobi između čoveka i čoveka, klase i klase, nacije' i nacije, čovečanstva i svega što ga ugrožava, ličili na ukrštanje pesnica dva približno izjednačena parinera, ubeđen sam — svi bi romani bili sportski.

Nisu? Pa da: još misu. I doklegod će perolaki čovek biti prinuđen da na ringovima dana i noći bije bitku sa superteškom smprfii pasivno frpeći pri fom njene ubilački niske udarce, svi će rcma– ni biti samo ratni. Bez obzi's ma amiijent, Neka jie i sportski. Šta mari? Ulog je život. Jedino pitanje koje *e postavlja glasi: u kojoj će rundi sparing partner smrti da se raskrvavljen sruši, a ne ko će da pobedi.

Branko Radičević: »Nisam kriv«

Autor »Bele žene« ispričao r.am je jednu zgodu junaka njegovog romana:

— Dogodilo se iako da u ioku pisanja izvesnih proznih „tekstova, moji junaci, hoje sam pratio od detinj-

· stva, nisu pokazivali sklono-

sti za neke sportove. Nijedan se nije prijavio u »Crvenu

zvezdu+ ili »Partizan«. A. kada je Janko iz »Bele žene« zaželeo da.se boksuje, odveo

sam ga do bokserskog kluba

'»Radnički«. Međutim, n se

pred vratima predomislio. Eio, zaista nisam kriv. Pored tih često objektivnih razloga postoji i jedam subjekfivan. Pisac ovih redova je diskretan čovek, Zamislite maratonce posle frke u DOstelji neke žene. Oldkrivati fakve stvari bilo bi neplemenito... bi

ro bilo dozvoljeno: grif, udarci »uhhama i mogama

Jednoga dama...

Možda. Da bi se pisale pra ve Iaijige o sportu, irebalo bi materali porobljivače i vremena, stihije i večnosti da &e drže pravila igre koja je čovek izmislio kao neku apstrakinu, idealnu antitezu svemu.što život nije,

A kako? Kad ih i sam krši i onda kad se igra da bi zaboravio na frenutak Surove zakone smrti. Jer još nije ni sebe do krajy očovečio.

Slobodan Marković: »Ja ću pokušati da napišem knjigu o nekim sporlistima«

— Zna &e vrlo dobro da su Džek London, Hemingvej, i mnogi drugi pišci na zapadu imali u svojim knjigama vilo izrazite likove sporiista i smatram đa bi se i kod nas moglo da nađe materijala za roman iz Sportskog života, ali me u onom smislu da na svakoj stranici u knjizi pricrjtet imašu spori i sportska priredđba. Naprotiv, i sportista ima svoj intiman žŽivok koji je isto tako inberesantanm kao i život bilo kog čoveka iz bilo koje druge oblasti. Mene je, recimo, impresionirala bragična wmrt bokserskog šampiona Tikana Pavlovića i vemtujem da bi ona poslužila, možda, kao polstrek nekom piscu da nabravi knjigu, ali to se kod nas nije dogodilo: · život sportiste u mašoj zemlji obrađen je samo Uu nekim Jakim humorističkim napisima. |

Što se mene liče, ja ću svakako pokušati da napišem knjigu o hekim Ssportistima koji su kod nas u plivačkom sporiu mnogo značili a čija je sudbina danas neizvesna. Nešto se krupno, svakako, dogodilo u tim ljudima, koji su od rane mladosti kao delfini provodili dane ma vodi.

Prema tome, ja ne ostajem po strani i ne smatram da je roman o jedmom spotisti u nekoj podređenijoj sikuaciji nego recimo roman o glumcu, rudaru, lekaru, inženjeru ili već kako je uobičajeno,

festivali

Ssmu koja je izašla pre ne-

koliko godina u »Književnim

novinama« i koja se zvala »Stadionm«. Mislim, kad bi se moj bredlog ostvario i kad bi se umetničke pretstave i nmn= stupanja povezali sa sportskim, da bi u našoj literatuTi bilo više reči o sportu. To bi dobro uflžcale i na sporliste, pa i one koji su se sasvim odali sportu, fo zbliženje sa ume{micima načinilo bi ih ne samo duhovitijim, već i boljim sporfistima,

Govore: Dušan Matić, Dobrica, Ćosić, Oskar Davičo, Ivo 4ndrić, Branko PF. Radičević, Branko Ćopić, Slobodan Marković ı Ljubiša „Jocić

ore arer e e oer ea a — e

da gledaju sporiske

nego da čitaju o njima«

— Ja mislim da danas M Sportu ima daleko manje viteštva nego što je to nekad bilo (za vreme starogrčkih, olimpiskih .igara). Danas je

· međutim, vrlo skcentiran ko-

mepeijalni momenat, a ne sportsko vileštvo. Pored toga poznato je da ljudi više vole da gledaju sportske prired- ., be, nego da čitaju o njima,

Ukoliko stvaralac mjije opsednut sportskom temom,

|J!

priredbe

kao recimo Hemingvej borbom s bikovima, ne može se ni Wtvoriti literabura. Osim, možda, neke lake zabavne literatune, l

Što se mene liče, ja sam napisao pripovetku »Učitelj gimmastike« i »Enver Tifenrlija«. I jedna i druga govore o profesonima giprnasbjike, koji su zaljubljeni u sport i gimnastiku i kojima je ideal čoveka starogrčki olimpiski takmičar u kcme wu sinten-

SR Sa

Bkok uvis pre 2000 godina

tizirani: lepota, snaga, hrabrost. Ivo Andrić: »Pisce treba pilati o onome šta pišu«ć

— Žalim, ne mogu. ništa da kažem, i mišlim da pisce treba pitati o onome što pišu a ne o onome što ne pižu, i zašto to ne čine.

»Stvaram kad patim« ;

RAZGOVOR SA MARSELOM MARSOOM

Pozorište Marsela Marsoa pretstavlja nov i jedinstven spektaikkl u svetu. Ono je danas najveći domef do kojeg se pamtomima uzdigla. Iako se prvi put pojavio pred publikom tek marta 1947, Mar so je za deset godina uspeo da osvoji gledaoce i kritićare od Evrope, preko Severne Afrike, Severne i Južne Ame rike do Japana. Postigao je još i više: ušao je u istoriju pozorišta kao preporocditelj psmtomime, a nije navršio ni 33 godine života.

Mala čela, izborana, nabrašnavljena lica, s tankim riogama i rukama u ftesnocm Đrikou, Morsel Marso nije glumac koji osvaja na prvi pogled. Suproimo Arlekinu, Kolombini, Polišinelu i drugim nosiocima klasične panftomime, koji su, kao i ona sama, delovali uglavnom »spolja«, svaka ličnost Marsela Marsoa; kao i njegova moderna, preporođena pantemima teže da deluju »iznufra«. Jednostavan 1 tih, on, u toku igre, postepeno osva-– ja. Posle dvočasovne pretstave mjegove {irupe, od pantomimskih šala do mimodrama u jednom činu, publika napušta staru dvoranu pariskog pozorišta »Ambigi«, kojoj zidovi i sedišta mirišu na voštane sveće, sa dubokom naklonošću za Matrsoa umetnika i čoveka. Gledaoci napuštaju dvoranu kao da ga odavno i intimno poznaju, Jer im se Čini da s&u upoznali njegovu dušu, mada ga Vcećima od njih prvi”put vidi u životu.

Program pozorišta »Ambi« Sastoji se od pamtomimskih numoreski, manjih i, većih »priča« i komada u jedmoni

Činu (»14 juli«, »Vuk iz CuWu-Mija« i »Založni zavod«),

a jednu tačku, »Lovac leptirova«, nazvao, bih pesmom, Sve se izvodi boz reči, glasa pa čak i bez šuma. Marso. i njegovi saradnici, Žil, Segal, Pijer, Veri, Žil Leže, Andre Gajar i Ostali, sve što imaju da saOpšte izražavaju čistim i čilljivim »xvukopisom«e tela, Uudova i preciznom grimasonı.

Za pantomimu su znala po= zorišta svih vremena. Od starih Kineza, Japanaca, Grka i Rimljana oma'se Dpro-

vlači kroz Srednji vek i do-

pire do naših dana, Ali, Sto-

ljinskom·

Ječima je bila umetnosi niže vrste. Mimičari šu zasnivali svoje tačke uglavnom na a-– krobafici a glavni cilj bio im je da publiku nasmeju. ·

U 19 veku, u Francuskoj se čine pokušaji da se pantomimia postavi na viši stepen da ne bude samo u službi groteske. Veliki mimičar ŽamGaspar Debiro (1796—1846) pokazao je da pantomima može da iskaže složenija Žživobina uzbuđenja i prvi je igrao ne koristeći se i govorom. U tome pravcu nastavljaju rad njegov sin Šarl Debiro, zatim PFelicija Male, docnije Etien Dekru, koji je među svojim učenicima imao Žan Luj Baroa a kasnije Ma

Marsel Marso NWao

„Bip“

sela Marsoa. Baro, kao što je poznato. započeo je svoju umelnost kao mimičar. Da pomenemo dve njegove ušpcle kreacije. Uoči Drugog svet skog rata on je dva književna dela pretvorio u pantomime: roman »Glad« cd Knuta THramsuna i pozorišni komad u jednom činu »Hamlete, od Lafarga.

Međutim, Marso čini značajan korak unapred. Prvo, njegova pantomima je zaisfa umetnost koja uzbuđenja, misli i akciju izražava isključivo gestom i mimikom, dok su se posle Žan-Gaspa” Debiroa mimičatri ipak služili rečima kao pomoćnim sredstvom. On. zatim, prvi prekida svaku vezu s tradicionalnim figurama pantopijme, Avlekin i drugi — 33% smatra da oni današnjem čo-

veku nemaju šta više da kažu. Namesto Pijeroa stvorio je »Bipa, ličnost savremenu kako pbo situacijama u koje zapada tako i po reakcijama, Svet mašte Mamrsela Marsoa nisu, dakle, fantastični junaci u fanftastičmim situacijama, već savremene figure u kojima često otkrivamo sebe. Najzad, on ne želi da lica današnje pantomime ostanu prišipetlje uz junake ĐDOozorišnih dmama, već ih uzdiže do značajnih figura a pantomimu do umefnosti ravne po zorištu, u kojoj će se govo= riti o ljudskim sudbinama. Zamolio sam Marsela Marsoa za jedam razgOVOF. Prolazeći kroz fesanm ulaz za glumce, na Bulevaru Sen Moarfen, popeo sam še polumračnim i uzamim sfepeništem do mijegove skromne garderobe: sto sa kutijom za šminku, ogledalo, dve stolice, velika korikatura Bipa 5 crvenim cevetom u zubima i pohaban pod od stopala glu-

maca koji su ftabmamali po ovim odajama više od 120 godina. Garderoba je bila

prazna. U patikama 1 tamnom {ihi-

| ou, Marso je ušao brzo i

nečujno. Kao šio se na sćemi vide samo njegovi polcreii, za vreme razgovora viđe se jedino dva kruna svetla oka. On govori liho, golovo šapćući.

— ...Sve što je stav, poWret i grimasa “upijao sam ioš kao dete, — kaže Mavsel Manxnso. — Privlačili su me prosjaci, satima sam hodao ulicama da gledam pYrolaznike, odlazio sam u javne waT= kove, u trgovine i lcečme. Stanovao sam s rodifeliima "m jednom siromašnom kvartu Strasburga. gde sam rođen. Naši susedi, simomoašni kao i mi, živeli šu više na ulici ne-

Bo u kući.' Često sam gledao..

kako pitani muževi tuku žeie, svađe susetki i sve me je zaomimanlo. Otac mi ie bio mesar. ali je voleo pozorište i često me je vodio sobom tako da se u meni začela misao da wostanem gslumsc još dol som bio sasvim mali. Da sam sn decom iz naše ulice imao savoie noporište«. od krpa i starudija, to se samo po sebi razume.

— Pantomimske sadržine i likovi koje ste stvorili nose s*UOro DO pravilu nešto iragičmo i sudbimsko. Da li ste po prirodi vedri ili tnžni?

— Česlo sam nezadovoljan

gobom. Kad mi se čini da u umetnosti nisam stvorio ništa trajnije, tužan sam i Obeshrabren, Ako mi se uči ni da sam uspeo, oduševljen sam. Ja ne stvaram dok sam . radostan, već kad patim. Čim · stvorim, nastupa radost. Nju” će smenjvati mova patnja i tako: bez prekida.

— Vi ste tvorac fabule »Založnog zavoda«. Da li saosećafe s malim ljudima? Da li tuđe patnje mogu i vas da tište? i . — Samo u izvesnom sluča- · ju. Saosećam jedino sa čovekom koji bol gordo podnosi. Inače, ne.

— Pošto je svako stvaranje prožeto mekim pogledom na svet ili, akx:o hoćete, filozofijom, šta je uticalo na vaš stav u životu? .

.— Odgovoriću vam koji pisci. Od Francuza najviše su uticali Stendal] i Balzak. Od ostalih Gogolj i Čehov.

— Ko je vaš najomiljeniji dramski pisac?

— Bemard Šo.

— A pesnik?

— Apoliner pa Elijar. Komipozitor?

Bah.

Slikar? Tuluz-Loirek, Van Gog. Da li sami slikafte?

Da. U tušu, altvarelu i gvašu. Slikam portrete i figure koje sam ostvario na pozornici. Scene sa ulice ta-

KOČC,

— Vaš najomiljeniji mac?

— Čarli Čaplin iznad svih. To je veliki umetnik, veliki mimiča?”.

— Psšihoanalitičari kažu da gotovo u svakom umefniku postoji poneka protivrečnost, neki »kompleks«, koji može da ima sudbonosam uticaj na njega. Imate, li, možda, neŠto što bi se nazvalo kom-

Jeksom”?

Marso se malo zamislio.

— Rekao bih da ga nemam. Ili... No to bi se odnosilo na detinjstvo. Kao dete često sam bio suviše tužan, jep sam patio od osećanja male vrednosti. Bio sam mršav, bled, iljudi su govorili ocu: Kakvo vam je ovo dete? Zelen je, slab, tanak: kao ekser. Neće da poraste! Iz bola što mišam kao druga deca začela se želja da se uzvisim iznad· njih. Hteo sam da domjniram. Bilo mi ie osam ili đevet godina kad sam doneo čvrstu odluku da od drugo-

(Nastavak ma devetoj strani} i

-

glu-

od