Književne novine

IADRANSKI EPITAF·

Kad ha mome čelu buđe hrast

ko bik od kamena, a vjetar gorske stijene cijepao JU, po tvom će se čelu kotrljat okrugli morski šljunak opasan zlatom.,

o kako je lijepo uz jadransko žalo bitL pogreben,

u njegovu grarju,

gdje se ne čuje huka sjevernih Nalit će mi uši zemljom, u gluhu panonsku noć,

a tebi će val u uho šaptati.,

Šta su kovači srebra! — Tvoje je čelo bilo od vođe u koju se prelije zvuk, Ko pomorac nad kartom, nadnesen, ja sam

kretanje Po

s moga će čela bik od stijene rikati.

rijeka.

bistrije

po njem tražio

T moga života i put posljednjih zvijezda. njemu se bijelom sađa kotrlja

okrugli morski šljunak opasan zlatom,

Uvijek si voljela kamičke i plesti zelene mreže zamišljene i visoke jedrilice od konaca o

ljuljati,

Jadranska obala tone, srušit će se čempresi na koljena ispred tebe, i noć će biti mračna. Sad ti šljunak šapće, ti se smiješiš, zlatni šljunak poigrava

po tvom čelu.

Mjesec nabijen bronce i krvi, ponoć se miješa s vođom nigdje nikoga, da kriknem, ti pružaš prste kremene i mreže pleteš, na valima se ljuljaju

visoka jedra končana.

Bik kameni sjedi na mom čelu. Ova mutna tuđa noć

to je poplava zemlje.

Maslino moja, proplači nađa mnom u studenomu,

oblij me crnim uljem.

Jadđranško more leži s razbludnom jugovinom zavaljeno Konji od vođe jure, mjesec grize oblake, 'mttvi moji pomođrili, crnim vinom obliveni. ,

Bik kameni s moga čela urliče

u nebesa tuđa, žutom zemljom natovarena. Vrti se zemlja u nebu, mlinski kamen, raznijet će začaranu noć Teška kosa pod pijeskom, a licem okrenuta moru,

kako li ti svijetklom prsa zasipa. Što val zame, za njim zazvoni biserje i staklarija.

Potomut će naša obala, srušit će se čempresi na koljena,

ko krijesnice planktoni će strujat, bit ćeš vječito nasmijana, a oči će tvoje, sjajne, sa dna zaustavljat brodove.

S moga će groba bik od stijene rikati

u gluhu panonsku noć.

Petar GUDELJ

}____uzik 4 FLEKTROPNEUM" TIČRI

||}y/ U velikoj đvorani Doma sinđikata montirane su neđavno prve orgulje u Beograđu. Prvi koncert na novonabavljenom instrumentu izveo je mlađi memački orguljaš, Ginter Fišinger, 50 oktobra 1958. Koncert je ponovljen idućeg dana, a dole potpisani održao je, iz ugla svoje samotne sobe i u prisustvu mnogobrojnih muzičko-istoriskih vizija, sleđeći pozdravni (unutarnji) govor znamenitom muzičkom događaju Beograđa, . Na svom velikom putovanju kroz vreme, skoro čitavu hiljadu godina pre no što će se moj narođ naseliti na ovom poluotoku, ti si, elektropneumatički džine, — tada malen, sve pre no džin, — provodio svoje detinjstvo sasvim u blizini, u krajevima južnijim od onih u koje će naši pretci tek docnije stići: zvao si se tađa hidraulos i služio si širokim, svetovnim, zemaljskim ciljevima. Šturi su podaci o tome Kako si se održao za vreme strašne najezde Huna, ali pošto su te vizantiski monasi doneli franačkom kralju na dar onđa kađa su južna slovenska plemena već uveliko vršila napađe na Vizantiju, nađirući ka Dunavu i preko Dunava, u pređele sa njegove desne obale, ti si morao, pod imenom portativa, i stavljan na sviračeva kolena, promuklo brujati i sirovo graktati, u tom prolaženju, u tom naseljavanju evropskog zapađa, baš i kraj ušiju maših praotaca. Naše je dakle poznanstvo, makar i u jednom sasvim drugom viđu (tvom i našem viđu) — sasvim davnašnje. No kada je, 1054 godine, burna svađa između vizantijskog sveštemstva i papske vlasti konačno podelila hriščansku crkvu na katoličku i pravoslavnu, naši su se putevi za čitav milenium razišli, Tamo, na zapadu, broj tvojih cevi (svirala) rastao je, tvoji mehovi su se usavršavali, tvoji registri postajali su sve celishođniji i tehnički dotera-\ ni, početkom XIV veka u konstrukciji tvog: mehanizma pojavio se i peđal (klavijatura po kojoj se sviralo nogama) — a zakoniti tok društvene istorije primicao je sudbini srpskog naroda kosovsku katastrofu i jeđam viševekovni režim u potlačenosti i ropstvu; bez mnogo, mnogo čega pa i bez plemenite muzike orgulja, bez tebe, džine. Zato, na svom velikom putovanju kroz prestor ti si se odomaćio u Italiji, Austriji, Nemačkoj, Francuskoj, u tolikim zemljama evropskog zapađa, ali te u Srbiji, ni za Turaka ni u decenijama sirotovanja u krvavo stečenoj, vazda ugrožavanoj slobodi, nikako nije moglo h:ti. Bio si nam, đodđuše blizu, kod bratskih narođa: starinski zapisi te pominju od 1565 god. u Markovoj crkvi u Zagrebu, među tvojim uzornim graditeljima pominje se, 1546, Ivan iz Varaždđina, od polovine XVII veka piše se o tebi i u Sloveniji a već Fran Ks. Križman

iz Rihemberikay „na, Goričieem Or»

6

IN

guljaš je evropskog glasa i ugleda, krajem XVIII v. Petar Nakić, seljački sin iz okoline Knina, imao je u Veneciji nadaleko čuvenu radionicu orgulja i, po rečima muzikologa dr. Širole, od njih se „petnaestak i danas još nalazi u Dal maciji“. ' ' >

Uzaludno je danas postavljati pitanje, šta je muzička kultura u Srbiji istoriskim tokom stvari izgubila (ili, propustila da stekne), ostavši bez doživljajnih iskustava sa orguljskim delima Bukstehudea ili Freskobaldia, sa koralnim predigrama Johana Sebastiana Baha, sa orguljskom literaturom iz perioda romantičarske „renesanse Baha”, sa Listom. Regerom, Cezarom Frankom, Sen-Sansom. Ali nije uzaludno, nego je baš dobro i, mislim, umesno, danas sa radošću pozdraviti nastanjivanje prvih, usto moćnih, tehnički visoko perfektuiranih orgulja usred Beograda. Jer, otkako su, od pre dvesta godina na ovamo, orgulje prestale biti isključiva povlastica crkve i njezinog filozofsko,poetskog duha, otkako su one prodrle u koncertne dvorane, veliki mehanizam ovog „instrumenta nad „instrumentima“ postajao je iz godine u godinu sve kompleksniji, sve savršeniji, a visoki stupanj tehničkog progresa u građenju te drevne mašinerije omogućio je da makar i tako dockan, tek od danas, zamašno pođručje orguljskog sektora muzičke kulture kod nas, u našoj sredini i našim duhom zadojenoj specifičnoj klimi, otpočne baš sa tobom, cenjeni i voljeni elektropneumatički džine.

Tvoju blagotvornu društvenu ulogu i funkciju ja, uostalom, i ne vidim jedino u brzom nađoknađivanju svega Onog što je u našoj muzičkoj kulturi vekovima izostajalo. Došao si nam i postao naš u trenutku velikih astronomskih pothvata i osvojenja, samim svojim zvučnim potencijama pređodređen si za muziku sfera, za podizanje ljud= skog duha ka svetskim i vasionskim pitanjima, Filozofsko-poetskim na-

\ponima i stremljenjima naših mla-

dih stvaralaca, najđubljih i duhovno najzrelijih među mlađima, ti si u stanju da podneseš i staviš na raspoloženje nu živu „materiju zvuka sa čijim se kombinatoričkim rešenjima srećno i spasonosno mo= gu prevazići lična i privatna .jađanja, lišena gorđog saznanja o zakonitoj prolaznosti sveta, U tvojim divovskim multipleksnim plućima može đa zazviždi vetar herojskog veselja nađ susretom sa saznanjima od kojih smo se kloniH, pribegavajući naivnim sentimentalnostima, „Ti, elektropneumatički džine, kriješ u sebi mogućnosti za muzički izraz svega onog što je u ovom današnjem i našem svetu novo, i u to ime — buđi nam dobrođošao!' '

Pavle STEEANOVIČ

'Svoju odluku da ovogodišnju No-

belovu nagradu za književnost dodeli Borisu Pasternaku žiri šveđske Akademije nauka motivisao je, 23 oktobra, značajem Pasternako-

Og doprinosa savremenoj poeziji i epskih tradicija Rusije. Međutim,-

u Moskvi se stalo na gledište da iza ove „motivacije 'stoje isključivo drugi razlozi i pobude, vezani za Pasternakov roman „Doktor Živago” (objavljen, kao što je poznato,

samo van granica SSSR-a), odnosno

za sadržinu toga dela, koje je moskovski časopis „Novij mir” (Noti svet) 1056 godine odbio, ocenivši aa kao istoriski neobjektivno u prikazivanju revolucije, građanskog rata i poslerevolucionarne stvarnosti, antidemokratsko i daleko od bilo kakvog razumevanja narodnih interesa. re A

Sva dalja javma reagovanja u SSSR-u na Pasternakovu nagradu bila su u znaku takvog odnosa i prema ličnosti Pasternaka, i prema mjegovom romanu. „Literaturnaja gazeta”, organ Saveza sovjetskih pisaca, donela je članak u kojem je rečeno da je štokholmska odluka akt uperen protiv sovjetske držauve, brižljivo smišljena idđeološka diverzija, a „Pravda” je pisala o „Doktoru Živago” kao o zlobnoj kontrarevolucionarnoj paskuili. Sauvez sovjetskih pisaca isključio je Pasternaka iz članstva.

Na sednici plenuma CK Komsomola njegov prvi sekretar Semičasni uporedio je Pasternaka sa svinjom, pri čemu Je dodao da „svinja ne pogani tamo gde jede ili spava”, dok je Pasternak i to učinio.

Napadnut kao neprijatelj, kao unutrašnji emigrant, kome bi trcbalo oduzeti sovjetsko državljanstuo, Pasternak, koji je inače 24 oktobra izjavio stranim novinarima da je vueoma obrađovan dodeljivanjem Nobelove nagrade i zatim telegrafski izrazio zahvalnost švedskoj Akađemiji, odbio je u kasnijem telegramu da nagradu primi. U tom drugom telegramu om kaže: „Vodeči račuma o smislu koji se pridaje ovoj nagradi u društvu kome pripadam, odričem se nezaslužene nagrade koja mi je dodeljena”. U vezi sa izlaganjem Semičasnog, koji je rekao i to da se za Pasternakov odlazak iz SSSR-a ne bi činile, nikakve.prepreke, Pasternak je uputio pismo CK KP SS i lično Hruščovu. Izjavivuši da ne želi odlazak iz zemlje, koji bi za mjega značio isto što i smrt, Pasternak je molio da se prema njemu odustame od takve mere. Završna rečenica pisma glasi: „Ruku na srce, ja sam ipak nešto učinio za souvjetsku literaturu i još mogu da joj budem od koristi”. Istovremeno je agencija TASS demantovala uesti, prema kojima je Pasternaku omemogučeno da otputuje radi primanja nagrade.

U celom svetu pračem je sa izuzetno živim imteresovanjem razuoj događaja u vezi sa dodeljivanjem Nobelove nagrade Borisu Posternaku. x

Još u godinama mladosti .Borisn Leoniđoviča Pasternaka „njegovo pesničko stvaranje postalo je područje sukobljavanja veoma razl;čitih, suštinski nepođuđarnih ocena, i to na širokoj skali od divljenja, oduševljenja, težnje da se što bliže priđe jezgru Pasternakovih poetskih „preokupacija, pa do najodlučnijeg i oštro iskazanog odbacivanja sveta i proseđea ovog ..pesnika. i

Može se sa razlogom konstatovati da spor o Pasternakovoj, pocziji traje — menjajući svoje oblike, intenzitet a i izvesne sadržine — gotovo koliko i sama ta poezija, skoro četiri i po decenije. Svojom prvom zbirkom stihova, „Blizanac u oblacima” (1914), Pasternak se u

znatnoj meri bio afirmisao kao pesnik koji, ne prihvatajući duh tadašnjeg ruskog pesničkog sim-

bolizma (istina, već onemoćalog u |

silaznoj, završnoj fazi svog postojanja), očigledno nije voljan da u svemu poveže svoju poeziju ni.sa mlađim futurizmom, koji je inače zacelo bio bliži Pasternaku. Autor „Blizanaca u oblacima” težio je da kaže u poeziji svoju reč, ne vezujući se đo kraja ni za jednu od OR književnih grupacija, i upravo to obeležje njegove poezije izazvalo je naročito živa i raznovrsna reagovanja. . U triđesetim gođinama više sovjetskih autora ocenjivalo. je 'Pasternakov pesnički opus uglavnom ovako: Mi

Boris Pasternak je pesnik veoma snažnog lirskog temperamenta, originalan kako u svom unutarnjem doživljaju, tako i u načinu kazivanja, on je majstor čija je pesnička reč, veoma složena, . često nejasna i okrenuta jedva slutljivini sadržinama, ipak prožeta velikim

intenzitetom. Ali tai pesnik skoro.

uvek stoji postran; Gd onoga što se događa u zemlji, ne polazi od

INOSTRANE TE

ME

njene stvarnosti, ne prebiva u njoj, ·ne “stvara. radi nje, već svojom poezijom kreira i uobličava jednu sasvim posebnu, vlastitu, izrazito subjektivnu, „takoreći hermetički zatvorenu realnost ili intimnu viziju. Zato je Pasternakova poezija izvan tokova sovjetskog života, zato se, ona kreće u svom posebnom krugu, koji je, po ovoj oceni, uzak i vanvremenski. Drugim rečima, pesništvo Borisa Pasternaka je u znaku krajnje inđividualističke kon cepcije, koja, i pored sve samoniklosti i lirske upečatljivosti svojih poetskih ovaploćenja, i pored snage pesnikovog temperamenta, neoma prave životne moći; ustvari, ono ne pripada ni epohi u kojoj Pasternak stvara, ni sredini u kojoj stvara; to je veoma izrazita poezija jednog „privatnog života”.

Sovjetski kritičar Vladimir Aleksandrov (1898—1954) napisao je 1957 godine — pod naslovom „Privatan život” — esej o stvaralaštvu Borisa Pasternaka, protkan gore citiranim shvatanjima, iako je u Aleksandrovljevom tekstu rečeno da Pasternakova poezija, ne čineći vrhunac sovjetskog pesništva, ipak pretstavlja značajnu pojavu. Aleksandrov polemiše s onima koji se bez ikakve rezerve · oduševljavaju stihovima Pasternaka i upozorava da se „pitanje pesnikova majstorstva ne može odvojiti od pitanja kakav je pesnikov odnos prema životu i ljudima”. '

Upravo u domenu ovog drugog pitanja Aleksandrov teži, doduše mirnim tonom, da; prikaže Pasternakov pesnički svet kao proizvod jedne intimne i usto sitne fikcije, kao stvaranje koje je „cilj za sebe” i koje se često pretvara u „artikulacionu gimnastiku”, u neku vrstu skrivalice sa gustim spletom linija u kojem, recimo, treba pronaći! — okroetanjem slike — skrivenog lovca... Kako smatra Aleksandrov, poezija Pasternaka je egoistička „umetnost za sebe sama”.

Motivacija drugih, ranijih i kasnijih negativnih sudova o Pasternakovoj poeziji kretala se pravcem sličnih zaključaka, pri čemu je ton naročito pooštren 1948, u godini kada je u SSSR-u izišla poslednja knjiga Pasternakovih originala mali izbor iz njegovog dotadašnjeg stvaralaštva. Aleksej Surkov je te godine veoma oštro napao Pasternaka, obeleživši njegova dela kao tekstove koji su tuđi i potpuno nepotrebni sovjetskom čoveku. Godine 1954, kad je u mcskovskom časopisu „Znamja” (Zastava) izišla

SAVREMENA PROZA

- Spo o Pastepnakovoj p00?7

rukovet od deset pesama iz roma-

na „Doktor Živago”, na kojem je Pasternak tada radio, kritičar Vladimir Jermilov reagovao je u „Pravđi” člankom koji je, iako blaže intoniran, bio na liniji Surkovljeve ocene.

Međutim, s vremena na vreme đolazila su do izražaja i povoljna mišljenja. Ona su posredno, ne VOđeći direktnu polemiku, ipak osporavala tačnost mišljenja Aleksan-

'drova, Surkova, Jermilova i mnogih

drugih. Takva mišljenja su ukazivala na potrebu da se poeziji Borisa Pasternaka priđe drukčije, sa pozicija koje bi omogućile da se ta poezija realno, svestrano sagleda i shvati, i pored svega što je u njoj „pasternakovski” sporno. Za takav odnos prema Pasternakovim stihovima zalagao se, naprimer, pesnik Pavel Antokoljski, koji je u jednom ogledu o Pasternaku, objav ljenom početkom 1945 gođine, izneo mišljenje da je snaga ovog pesnika upravo u fragmentarnosti njegovih stihova, čija nedorečenost duboko i vibrantno nagoveštava nastavak, razvoj, lepa i uzbudljiva produbljenja. Pasternakova poezija — piše Antokoljski — „...očarava, ne daje poslednji odgovor, i po-

„novo, i ponovo obećava da će nas

očarati”, Možda to i jeste prava poezija? Ne „možda”, već zacelo. Prema oceni Antokoljskog, značaj Pasternaka u sovjetskoj poeziji je veoma velik, a njegova knjiga „U ranim vozovima” (1945) svedoči da je pesnik, „dostigavši potpunu zreiost, postao jasniji i jednostavniji, a njegov odnos prema životu, sredini, prirodi — čovečniji”. Analizirajući Pasternakovu zbirku, autor ogieda ističe, naprimer, da je pesnik čovečno i ođuhovljeno razvio motiv jutra, odnosno motiv mladosti, i da jutro kod Pasternaka postaje „učesnik neprekidnog stvaralačkog čina, tj. učesnik nađahnuća samog pesnika”. „I čitalac je spreman da mu se ođazove, uzbuđen i obogaćen ovim nemirom. U tome je tajna Pasternakove lirike, njenog delovanja i sugestivnosti čak i u slučajevima kad je ona (oprosti joj, bože, taj preteški greh) zamagljena i nerazgovetna”, — pisao je Antokoljski. .

Dvanaest godina kasnije, 1957, Antokoljski je na jednom sastanku sa lenjingradđdskim omlađincima, dao veoma pozitivnu ocenu Pasternakovog pesništva, što je izazvalo oštru zamerku kritičara Aleksandra Dimšica na plenumu sovjetskih pisaca. |

„nosili povoljne

||

Među sovjetske pisce koji su izgsuđove O poeziji Pasternaka spadaju Jurij Olješa i pesnikinja Vera Inber, U Kknjiževnom portretu Eduarda Bagricskog, jednog od najbdljih postoktobarskih pesnika, Olješa priča o tome kako je Eduard propagirao među prijateljima dobru poeziju, a u njenom sklopu — stihove Pasternaka. Još afirmativnije zvuči jedna stranica iz dela Vere Inber „Nađahnuće i majstorstvo” (1957): pesnikinja priča da ima policu s najomiljenijim knjigama, i jedna od njih je knjiga Pasternakovih stihova.

Pročitavši Geteova „Fausta” u prevodu Borisa Pasternaka, Konstantin Feđin, kako se viđi iz njegove knjige „Pisac, umetnost, epoha” (1957), uputio je pesniku pismo, inspirisano oduševljenjem koje je ovaj prevod izazvao kod autora „Gradova i godina”. Feđin nije prišao Pasternakovom prevodu kao reprodukciji, već kao ostvarenju pesničkog talenta koji „prođubljeno prenosi maštu i dušu”. Samo Pasternakova „sloboda stiha i njegova neiscrpna inventivnost u pronalaženju reči, njegovo jezičko osećanje” bili su kadri da se uhvate u koštac sa izuzetno složenim stihovima Getea... tako glasi Feđinov zaključak.

Olješa, Inber i Feđin nisu dali razvijenije ocene Pasternakovog pesničkog stvaranja. To su manjeviše uzgredne opaske, ali i one *su interesantne, jer deluju kao svedočanstva o priznanju značaja poezije o kojoj je reč. Jedno takvo svedočanstvo nalazimo i u slavnom tekstu Majakovskog „Kako se prave stihovi”, kao i u delima Nikolaja Asajeva, doajena sovjetskih pesnika, Kornjeja Čukovskog, esejista i autora poema za decu, U jednom obimnom članku Kritičara Sofije Štut, koja je pisala đa Pasternakovo stvaranje, i pored svega što je u njemu za osporavanje, pretstavlja vidnu tačku na „karti sovjetske književnosti”. Članak Sofije Štut. objavljen pre dve godine, skoro se poduđario, i vremenski i po smislu, sa replikom autora romana „Volokolamski drum” Aleksandra Beka, koji je na jednom sastanku sovjetskih pisaca pitao: zaŠto se ne bi objavila knjiga Pasternakovih dela?

Tako je poezija. Borisa Pasterna+,. ka decenijama bila praćena u Sovjetskom Savezu mnoštvom suprotnih sudova i ocena, uz vidnu brojnu prevagu onih neemntivnih

Milan ZARIČ

„DOLAZAK TAMARE“

(Inina soba. Osrednje nameštena. U uglu kraj prozora klavir. Preko puta njega prilično široka sofa. Negde na sređini sobe malazi se sto. Primaknut sasvim uza zid. Kraj stola jedna velika vaza, a u njoj

ruža od voska).

PRVI ČIN.

INA: Ja sam ti to već rekla ima petnaest minuta.

MATROZ: Da bila si u pravu. To. je kao kiđanje zavoja sa rane koja zarasta

INA: Dokle će te nevidljive senke kao što su

uspomene da uranjaju u naše stapanje. MATROZ: Obećavam ti da nikada više neću da

MATROZ: Zašto si zamišljena tako? INA: Ni sama ne znam, možđa od rađosti to dolazi. Ili je to pak onaj opojni umor. MATROZ.: Ne bih rekao da je zadovoljstvo to što ti viđim na licu i zenama. INA: Zar ćemo sađa o tome govoriti ili nemaš šta drugo da mi kažeš. Zaboravimo. Seđi bliže meni. MATROZ: Imam puno reči za tebe. Ali ne volim taj bol što se često javlja u tebi. Zašto patiš? INA: Ne govorimo o tome više. Gleđaj pađa list jedan na krošnji kraj prozora. MATROZ.: Da, stigla je jesen... TINA: Uskoro ničeg neće biti toplog osim tvoje ljubavi. MATROZ.: TI tebe... Reci mi samo još ovo: da li me zaboravljaš kađ tako toneš u taj svoj očaj. Reci. INA: Teško da bih mogla đa te zaboravim ma gde. Uopšte teško zaboravljam. MATROZ: Tu možda leži uzrok tim svinutim usna– ' ma, i očima čjji sjaj gasne i zuri u ništa. INA: Opet o tome. Rekla sam ti već da je sve svršeno i da više ni ime ne pamtim, MATROZ: Ne verujem. INA: Znaš koliko sam te puta i koliko molila đa ne govoriš, više o tome. MATROZ.: Ali ta tvoja tuga stalno me nagoni na to. | INA: Onda ni sam ne shvataš kako o neprijatnim

=

stvarima govoriš, i remetiš moje sećanje i mir ma

svoju štetu. Zaboravila sam, kažem ti.

MATROZ.:: A ne pitaš đa li sam i ja zaboravio.

INA: Ti? Šta si ti imao đa zaboravljaš?

MATROZ.: Meni je još teže da iščilim iz sećanja sve to. )

INA: Jeđnom sam fi rekla, ako ti je teško iđi, ako ne možeš da se pomiriš iđi.

MATROZ: Opet postaješ gruba.

INA: Ne, ali čudna mi je i odvratna ta tvoja upornost da vladđaš nađ svim mojim, pa čak i onim što je bilo pre tebe, đok me nisi znao i dok te ja | nisam znala. ? i MATROZ: Oprosti...

INA: I da spominješ time glupi smisao slučaja d nismo sreli đve gođine ranije... e ' MATROZ: Bili bi spokojni sad.

INA: I me bi imali šta da zaboravlja”no. MATROZ: Prestanimo da govorimo o tim stvarima.

se

mislim na ono što je bilo. Voli me samo. To mi je potrebnije ođ svega. Osećam se grozno usamljen u ovoj jeseni. |

INA: Zar ne? Već prve večeri kasnog avgusta nose neki leđeni nemir, ne toliko hlađan sam po sebi, već po onom što zaključuješ da stoji ili dolazi iza njega.

MATROZ: Jeste. Svaki put čini mi se da ronim u more neke lagodne neizvesnosti.

INA: I kako smo sami.

MATROZ: Zamisli kako bi tek bilo da nismo zajedno. \ INA:,Danas na probi zaželela sam da si pokraj mene.

MATROZ: I ja dok sam lutao bezuspešno čezmuo sam za tvojim glasom.

INA: TI danas ništa? /

MATROZ: Ne. Ili tačnije rečeno ne ono što Želim. Izgleda đa nema mnogo mesta na kopnu za matroze, pogotovu bivše. -

INA: I ja sam.đanas imala težak dan.

MATROZ.: Dugo ste probali.

TNA: Izgubila sam i onu jeđinu solo rolu koju sam imala.

MATROZ: Kako?

INA: Dali su je đrugoj. ;

MATROZ,: Zašto?

INA: Valjda zato što ima onoliko godina koliko sam ja imala pre jedne decenije.

.MATROZ: Nova neka, znači.

INA: Da. 'Tek je došla iz baletske škole. Još ni piruetu ne može čestito da napravi.

MATROZ: Znači da te boli ta nepravđa.

TINA: Ali, svejedno mi je. Setila sam se da me ti čekaš kođ kuće i to u mnogome menja stvar.

MATROZ: Da. Ljubav je najveća nadoknada za ostale neuspehe, i jedini uspeh koji može đa ih

" zbriše. i; '

· , INA: Hođemo li đa izađemo večeras?

MATROZ.: Gđe?

INA: Negđe gđe bismo: u potpunosti upili ove prohlađne i zanesšene večeri.

MATROZ: Nikađa neću đa zaboravim jednu jesen.

INA: Koju?

MATROZ: Onu kadđa sam prvi put stupio na brod. Činilo mi se đa me more mrzi i da mi se paluba potsmeva.,