Nova Evropa

ieriste, to su sve gadovi i hulje! Oni jedan drugom piju krv na ogavan način! To su sve zapravo skrahirane egzistencije! Oni su jedan drugome dnevničari, a ne borci za ideal, To je birokracija odurna, te naše novine i redakcije! To je sve ogavno trulo! To bi sve trebalo srušiti! I gimnazije, i crkve, i redakcije, i politiku, sve lo treba sravniii sa zemljom!,.., Haha! Ikar! Naprimer, jadni naš Ikar! Haha! Talent! gde je on od talenta? On je tuberkuložni manijak! Idijot! Sasvim običan idijot! I neće biti mnikakve štete ako umre! Sve, što ti ljudi pišu, živu, misle, sve je io smeće! I svi su oni smeće! Moralno, materijalno, estetsko, literarno, kulturno, kakvogod se hoće, smeće! Ja sam najpre mislio da ima neki djavo u njima! Mozag, karakter, volja! Neki djavo što nešto hoće! Ali nema ništa! Vakuum! Smeće! I sve bi njih trebalo pomesti, pa na prozor s njima! Van! Što su oni dali? Što su oni stvorili? Čemu oni još uopšte i postoje? Da pišu svoje crtice? Svoje pesme u prozi? Njih uopšte ni nema! Oni ne egzistiraju,

»Mi treba svi da emaniramo u svaboj našoj gesti toliho mržnje na sve što je frulo i bolesno, koliko svete mržnje imade u jednom genijalnom Srgji Zlopogledji had satire ognjem svojih očnih Pholuta sve šfo mu slaje na pull« Tako je pisao Puba feljton o Srgji Zlopogledji, pa što da se onda tu igra samilosti,

Popodne jednom slučajno su se Trnin i Puba našli kod Melanije, i nastala je kobna situacija, Razgovor nije nikako mogao da se rasplete, Osećalo se u svakoj reči, da sve to baš nisu fako površne plitčine, nego da postoji u stvari nešto, nešto o čemu se iu sada ne govori ali što nije tako duboko zakopano da ne bi moglo da bukne van, Риђа је озебао па sebi onu neku ledenu antipatiju tos jadnog čoveka koga je konačno gazio mogom, i to je znao да ба je zgazio, a nije se osećao krivim, »On sada mene prlja svojim mislima! A kad bi se vagnulo precizno, izašlo bi van da se nije ništa takva dogodilo, i da ja njemu nisam ništa kriv, Zašto on mene tako mrzi? A. ovu ženku tu provincijalkau, nju ne mrzi, Nju ljubi! Haha! Ikar i gospodična iz Svetoga Križa! Kako je to smešwo! TI ja u fom sosu! Ohl« 1] tako su Pubini nervi bili razigrani, i on je govorio uzrujano samo da govori nešto, i tako je crtao kliše svog fraktata o sintezi našeg kulturnog problema, i kako bi trebalo da se taj problem formulira,

— Dosada, do dana današnjega, sve što smo imali bila je prosta kopija i falzifikat! Mi treba da iz onih dubina, iz kojih smo mi već u srednjem veku davali svetle dokumente, iz onih dubina treba da iskopamo nove probleme. U onome ima elementarno praslavjansko nešto! Ono praslavjansko nešto je srušilo Olimp! Samo elementarno Slavjanstvo je moglo da sruši Olimp! I to elementarno Slavjanstvo javljalo se kod nas sporadički od vremena na vreme, i naš problem jeste, da ovo sporadično tinjanje raspirimo u požar. U elementaran požar! Meštrović, naprimer, on je jedan vatreni jezik ovog našeg požara, Dubrovnik, kajkavska književnost kao Johanaan Tlirizma, kao kupola Djakovo, A. s druge strane, crkve sredovečnog carskog

543 — < 4: ~ NA |