Nova Evropa

— To znači uživati u roli pribijenoga Hrista, 7 još samodopadno blagosiljati s Phrsta! To je tipična hrvatska katolička poezija. To i Jeste najporaznije za vašu celu Srupu, da ste svoje najveće bitke bih protiv Rima, a eto Rim je u vama, 1 te vaše reči, to je Jedan dokumenat da je Rim u vama. Imali ste zastave u ruci i irumbete, a celi taj vaš libertinizam bio je cirkus! Danas se ispovedate katolički — Vi ste katolički Ikar! Moj gospodine! o

Oseća Melanija mladu snagu Pube, koji hoće da se brutalno i izazovno pobije sa svim zemaljskim u jedan mah. Puba je žedan borbe, on će kao naš hrvatski Heraklo, u sedam dana, našu štalu da pročisti, i njegova su krila još jaka i mišičava, On si neće polomiti rogova! On će sve zgaziti, levo i desno! I gleda Melanija drugog onog milog čoveka u crvenkastoj brađi, koji je tako žalostan i tako nesrećan! Njegova je glava slična Hristovoj, na glavnom oltaru u kiloštru uršulinskom. To su one iste guste trepavice i onaj isti pogled, ranjen i pun suza! Kako je plemenit! On je već toliko patio, i danas toliko pati i tako tiho gčovori. Sve је to tako žalosno, A, kako su sve lo uzvišene stvari o kojima oni govore. To su ideali i borba za ideale, A oni su besni jedan na drugoga! Kako bi to divno bilo da su to drugovi i prijatelji, ta dva dobra idealna čoveka! Da zajedno porade oko nečeg velikog. I to bi zapravo bila njena dužnost da ik ujedini i pomiri, To bi bila njena ·idealna misija! Oseća tako Me- lanija veličinu te svoje misije, i to kako je njena snaša mala, pa guta suze što joj od nekud iz nutrine naviru, i bori se intenzivno da ne brizne u glasan plač,

Nastala je stanka, Trninu je bilo žao što je folibo rekao, »Коnačno, ja sam fu islirgnuo iz sebe svoje intimne rane, a fo nisam trebao da učinim, Ja iu govorim pred nekim balavcem, Don Huanom, o tome da me boli! Sramota! Kako se samo ogavno cereka, i griska usnu! Kako je antipatičanl« I tako su ušuteli i dugo se gledali ispod oka sve troje, Tukla je ura u drugoj sobi, pa je Pubi postalo zagušljivo glupo, i stalo da da davi. Pa da razbije tu podmuklu šutnju, Puba je zabubnjao prstima po stolu, i da ne bi izgledalo kao da on želi da uzmakne, on je opet glasno ponovio _ да је зуе to katolicizam! .

| — Da! Da! Katolička sentimentalnost! A mi trebamo junaka! Mi trebamo prkosa! Ne rezignacije, nego borbu! To mi trebamo!

Trnin se uzbesnio. »Eto! Preodviše sam rekao, Mnogo preodviše, Bilo je glupo ovako se zaboraviti pred šmrkavom decom«. Pa je osorno, da odbije napad, dignuo glas:

— Vi ne znate što govorite, mladi gospodine!

— Zašto ja ne bih znao što govorim? Ja vrlo dobro znadem šlo govorim! I što vi hoćete da me persillirate time da neprestano. naglašujefe da sam mlad? Ja i jesam mlad! Dapače! Ja sam vrlo: mlad! I ja se fime ponosim! Ja nisam Rkatolička титија! Ја пе govorim starim frajlama ofrcane ruske fraze da bih ih rasplakao. Ja nisam pisao stihove da lažem gimnazijalcima, pa da im posle: velim da je to limunada! To su sve senilija! Komična senilija!

548