Nova Evropa

čaka k sebi u kuću. I razabravši od njega čiji je sin, reče mu: »Kaži tvome ocu da bi mi milo bilo s njime govoriti«.

VII, — Povrativši se kući, Mikelanjolo donese poruku Veličanstvenoga ocu, koji se domišljao radi čeđa ба zove, pa se je jedva od Granačija i drugih dao nagovoriti da otide: čak se ftažio i na Granačija, što mu je odneo dete, ostajući stalno pri odluci, da neće nikad dozvoliti da mu sin bude klesar, Ništa nije koristilo Granačiju govoriti mu, kolika je razlika izmedju kipara i klesara, Pri svem tom, kada je izišao pred Veličanstve= nog, i kada ga je ovaj zapitao da li bi mu ostavio sina, da ба usvoji, nije mu mogao želju odbiti, već je rekao: »Nesamo Mikelanjolo već i svi mi ostali, i životom i svim što imamo i možemo, stojimo na raspoloženju Vašoj Veličanstvenosti«. Zapitan od Veličanstvenoga, čime se bavi, odgovorio je: »Ja nisam nigda nijednu umetnost učio, već sam uvek sve dosada živeo od svojih neznatnih prihoda, obradjujući ono nešto poseda što mi je od mojih predaka ostalo, te nastojeći nesamo da ih zadržim nego i da ih umnožim, kolikogod to mogu svojom vrednoćom«. Veličanstveni mu nato reče: »Dobro, onda vidite da li u Firenci ima ikakva stvar koja bi Vam dobro došla, i poslužite se mnome, — а ја ću Vam sve učiniti štogod do mene bude stajalo«. I otpustivši starca naredio je, da se Milkelanjolu da u kući jedna lepa soba, i da mu se ukazuju sve lagodnosti koje bude želeo, nepostupajući sa njim drukče nego kao sa sinom, I to svugde, i pri trpezi, za koju su svakog dana sedale, kao što se može i misliti kod ovakova čoveka, veoma odlične ličnosti, od velikog imena i na visokim položajima. Pa kako je bilo običaj, da oni koji su od početka bili prisutni, svaki sedi prema svome položaju, nemičući se s mesta bilo za koga koji bi kasnije došao, to se dogadjalo veoma često da je Mikelanjolo sedeo uz sinove Veličanstvenoga, i uz druge uvažene osobe, koji su Sa svi mnosSo voleli, i poticali u njefovu lepom radu, Ali ša je najviše bodrio sam Lorenco, i on bi da i više puta dnevno pozivao k sebi, pokazujući mu svoje zlato, svoje srdolike, medalje i slične stvari velike vrednosti, kao nekome za koda zna da je pronicayv i da ima dobar sud,

IX./X, — Bilo je Mikelanjolu, kad je ušao u kuću Veličanstvenođa pelnaest do šesnaest godina, i tu je ostao oko dve godine, sve do smrti onoga, koja je usledila devedesetidrugše (1492) . .., Kroz to vreme Mikelanjolo je prianjao uz svoje nauke, pokazujući Veličanstvenome svakoga dana po koji plod svojeg truda, U istoj kući bio je i Policijano*), čovek, kako svako zna,

*) Po liziamno (pravo mu je ime bilo Amgelo Ambrošini), najslavniji pesnik talijanskog Kvatročenta, )

260