Nova Evropa

iživjelih ideja, uskogrudoga i samoživoga nacijonalizma, i kojegdje пастопајпоба imperijalizma, povezanođa sa interesima antidemokratski privilešovanih kapitalista, mogla je u vijeku зујећзКкоба gospodarstva, avijacije, i radiofonije da od narodne autonomije stvara anemičnu dospodarsku autarkiju. Mogla je đa podržava strah Evrope od same Evrope, da vodi idejni rat svakoga protivu bilo koša, i nasumce da odmjerava otpor sviju protivu svih, pripravljajući oružje, i iznad sveđa da родбаја narodnu i medjunarodnu hipokriziju propovijedajući mir a jednovremeno isto pokoljenje spremajući za rat. Samo tradicija, ukorijenjena i urasla kao zleuda praznovjerica sve do u duboku podsvijest, u atavističku intujiciju kolektivne nemani, što umire istom kada prestaje klati, zaustavlja pošled na mjestu, vraća ба па trag, Još neopran od krvi i obilježen razvalinama i besmislenim bolovima bezimenog čovječanstva, i pokazuje put predaka iz vremena strašnih, da — usavršavajući njihov primjer uznesen do veličine — oni koji vidješe a ne osjetiše i me shvatiše otkriju svoj put — put do uništenja.

Udes? Istorijska nužda, kojoj mora da služi i sam razum, razum čovjeka-zvijeri? Čovjeka u čoporu? — Tž fatalnost nije u pojedincu. Pojedinac se odupire uništenju, on traži afirmaciju svoga »ja« u radu, sreći, ideji, stvaranju; on predosjeća ljepotu života, kakav bi mogao biti; on misli i shvata svu nevolju zdruzđana života, kakav jest, jer ga takva za sobom poteže i pred sobom tiska većina, nevolju koja je odveć konkretna a premalo komplikovana a da se ne bi mogla analizirati i razglobiti na uzroke i posljedice, na odđovornosti i podreške. Fatalnost započinje od skupa, kod cjeline. Vels (Ме), петапј mislilac od umjetnika, nije se mnogo morao mučiti — ne da pronadje — da naidje na prosto razjašnjenje nevolje; uzrok je svoj bijedi prevelik razmak — nesrazmjer — izmedju industrijskog razvitka i politike: ova je za sto godina zaostala, tehnika ju je prestigla za toliko 6odin4, I kad čitamo doživljaje Morana (Paul Morand), koji u Santosu gleda gdje pošteni gradjani, plaćeni za svoj posao, po dužnosti danas spaljuju 70.000 угеса kave, a u Riu gdje drugi dnevno bacaju 15.000 vreća u more, pa s malo fantazije ugreznemo u jučerašnju sliku plantaže na kojoj tisuće preznojenih radnica smućenih od žara fropskosša sunca pažljivo beru te skupocjene plodove, što su eto po nekoj mučno otkrivenoj dosjetki petorice ili desetorice ljudi — бгаdjana koji se slučajno desiše kao vlasnici t. j. društvom zaštićeni orđanizatoni posla oko tih plodova — згибет и тоге ili pretvoreni u pepeo, pitamo se uznemireni: je li ovo uništavanje muke ljudske odista samo jedna od posljedica, jedan od mnogih

ovod4 zaostale, zbrkane politike — ekonomske, socijalne, politike svakojako, dakle ideje i ujedno metode za upravljanje društvom, njegovim skladom, radinošću? Nije li tu i nešto teže:

72