Nova Evropa

protivno: mjesto oslobodjenja čovjeka — preproizvodnja. Stroj је ргефебпио ı zarobio čovjeka, +

Nesporazum. Bistar duh, duh otkrivanja, svojstven samo nemimom i vedrom mediteranskom čovjeku, ušao je u trag skrivenim enerdđijama materije, zakonima dinamike, i podvrgao ih svome stvaranju, Da iskopča ljudsku snagu 1 ostavi joj misao, fantaziju, davanje oblika, Čovjek se više ne može vratiti na stare puteve rada, Ali može predvidjeti psihološku i efektivnu svrhu radu i odrediti srazmjer tehnici, Humanitet — odmjeravanje udjela inicijative, ideje i izvršenja, Privredna potpunost: uzajammosi općedruštvenu, kontinentsku, i svjetsku, Ko пе shvati, da se upotreba ljudske snage, pa.i pokretanje stroja, ne daju opravdati borbom izmedju privrednih organizatora ı organizacija, izmedju konkurenata, oblasti, i težnjom materijalnog podvlašćenja čovjeka, nego samo stvaranjem mogućnosti da svaka jedinica nadje svoje zadovoljstvo, vedru sadržinu života, nije shvatio značaj vremena, Ni umotrio ono što su možda najdalje i najasnije vidjeli oni jednostavni, za sebe i druge zabrinuti, nesmetani ikakvom spekulacijom podobnom da prihvati sve paradokse: nesmisao i opasnost ekonomije, što materijalno gradi a socijalno razgradjuje, stvarajući postupno tolika odstojanja da se s jedne strane na drugu stranu više me čuje i ne razabira glas koji bi imao dovesti do uzajamna razumijevanja i konstruktivna društvenogš sporazuma.

M. Jurhičć.

У тражењу излаза.

(Поводом књиге проф. Бартелемија »Криза савремене демократије«, и новог руског часописа »Нови Град«, у Паризу 1981.)

»... Наше доба није одвише весело; али зато оно залуђује својом занимљивошћу. То није поље рушевина, него је радионица у којој се, уз шкрипу тестера и лупњаву чекића, гради нови свет...« Као што се види, писац ових редака — знаменити француски правник Жозеф Бартелеми, професор Париског Университета и дугогодишњи народни посланик у Бурбонској Палати, — посматра са доста оптимизма и са пуно наде нашу данашњицу. За њега нисмо ни пред »смаком света«, ни у »сумраку Европе«, ни пред сломом постојећег друштвеног система. Док Шпенглер препоручује трагични став војника који чува мртву стражу и оче: кује неминовни крај, француски парламентарац прати са »страсним интересовањем« догађаје, проучава природу и манифестације кризе, тражи излаз из ње и подесне лекове

74