Nova Evropa

Kipar. No zapreka su milijuni funata što bi trebalo utrošiti da se njegova premala luka proširi, Aleksandrija je, osim ostalog, previše blizu talijanskoj Libiji, Haifa? — Da, Haifa je sigurno jedan — ne jedini — od razlog4 zašto se Britanija toliko zalaže da se uklone povodi spora izmedju Arapa i Židova u Palestini, pa makar zato trebalo žrtvovati i živote ne kolonijalaca nego bijelih trupa, Haifa ima izvrsnu prirodnu luku i povoljan strateški položaj. Ali i ovaj list ima svoje naličje: Velika Britanija je samo mandatorna vlast u Palestini, a Lisa Naroda uvijek je nepoznanica u političkim jednačinama.

Predjimo sada na alričko kopno. Položaj Britanije u odnosu prema Italiji dobro je označio jedan njemački novinar kad je rekao, da su Edipat i Sudan stisnuti talijanskim kliještama. Značenje tih kliješta biće nam jasnije, kad uzmemo u obzir podatke što ih je u svojim stupcima iznio jedan engleski list; Italija je, prema tim podacima, neumorno nastojala da iz libijske pustoši {jednoga dijela »kliješta«) napravi ono što su vijekovima faraoni stvarali iz nilske nizine, Zar to ne govori dovoljno jasno, koliko su talijanske kolonijalne ambicije u Africi ozbiljne? U Libiji je fašistička uprava pokazala koliko je mati zemlja spremna da žrtvuje u ljudstvu i u novcu za podizanje svojih kolonija; a Duče izjavljuje, da u tome neće zaostati ni u novo osvojenim područjima. U današnjoj Britaniji počinje se shvaćati, da je za savremeno8S diktatora ostvarivo kadšto i ono o čemu se Ministarpredsjednik jedne demokratske zemlje ne usudjuje ni sanjati. Osvojenjem Etijopije Italija je dobila čitavih nekoliko hiljada kilometara zajedničke granice s engleskim alričkim posjedima i time Je opasnost za potonje umnogostručena. Kao posljedica toga danas se otvoreno priznaje, da bi se, u slučaju napadaja, Britska Somalija, isto kao i francuski dio te zemlje, dao vrlo teško braniti. Karakteristično je primjerice i to, da zrakoplovna linija Capetown—Cairo, u svom dijelu izmedju Britske Kenye i Khartuma mora danas da obilazi talijanski teritorij,

Savremena Italija ne može zaboraviti ni nepravde pri podjeli prijašnjih turskih posjed4a poslije Rata. Po njenu mišljenju, Velika Britanija ı Francuska uzele su sve, a njoj nijesu dale čak niti dio Arapskog Poluotoka; jedina od svih velesila Antante, Italija nije na mirovnoj konferenciji dobila nikakav kolonijalni mandat, pa to još uvijek žučno uzbudjuje talijansko javno mnenje. Vele, da je to ujedno i Slavni razlog zašto su talijanski delegati u Ženevi tako oštro kritikovali postupak s predratnim turskim posjedima. Najprije je francuska Sirija bila trn u oku Talijanima; ali kad se Britanija tako energično zauzela za prihvat sankcija, najednom je talijanska radio-stanica u Bariju počela s oštrom рго еп езкот ргорабапдот, ! [0 па — агарskom jeziku! Sa stišavanjem abisinskog spora nestalo je i te propagande; ali se to u Engleskoj ne smatra znakom, da se Italija time odrekla definitivno nade na Arapski Poluotok, iako su se

34

RRA