Nova Evropa

kih industrijskih ipreduzeća, visoki fumkcijoneri WKomuqvmističke Stranke, pisci sami; ali se oni ne čuju (ni u romanima) iz dustiju samih radnik4 ı kolhomik4! To još ne znači, da su ovi posljednji sasvim zaćutali. Kao i ranije, pisci i sada vole da ožive književnu gradju živim i jakim riječima, osluškivanim u marodu, ali su sada te riječi drukčije, mutne, promukle, teške kao da su od olova izlivene: riječi: »Mi seljaci kao da se nalazimo ma santi leda, a led ide k jugu i polako se topi: ovamo ne možeš da preskočiš, a tamo će da pukne led pod nogama ... i vrtiš se i vode te nose kuda Bog hoće«. — veli sezomski gradjevinarski radmik sa sela (u romanu Gladkova, »Energija«). A radnici-kopači vode (u istom djelu) ovakav razgovor: »DA, kopamo, i sagibamo naša ledja; ali šta gradimo? —: mrtvački sanduk, stupicu, propast svoju, šta li? Grob si kopamo!... I zar nema izlaza? — Gotovo je. Bilo da bježiš, bilo da ostaješ, izlazi na isto, — propadaš...« Treba konstatovati i podvući, da se u svakom od ovih djela, makako ono bilo puno zvaničnog oduševljenja, čitalac spotiče o ovakove umorne, muhkle razgovore. Pisci doduše nastoje oslabiti utisak tih razgovora oduševljenim govorima rukovodilaca novogradnja i preduzeć4, ikako rekosmo; ali to im slabo uspijeva: demarkacijona limija, 'koja razgraničava optimizam jednih od dubokog pesimizma drugih, ostaje svuda vidljiva (Bihrenburg: »Drugi dan«; Veresajev: »Sestreć&; Leonov: »Sotje; Bruno Jasenski: »Čovjek mijenja kožu«; Lidjim: »Veliki ili Tihi Okean«, ı drugi). Kad se ovake mpesimističke izjave i ovakova raspoloženja susreću u majrazličnijim djelima, te kad dolaze do izražaja m lapidarnim, 'kristalizovanim riječima, koje u ustima ljudi iz maroda zvuče Као bezapelacijona osuda, onda use čitaocu i iprotiv želje nameće pitanje: me ostvaruje li se cijeli taj Petogodišnji Plan protiv volje i ma račun radnih mas4? ... »Mi gradimo tapikajući do koljena u blatu, mraz nam otkida kožu sa kostiju«ć, pa zar se može u takim prilikama mapelirati na »sladumjavi entuzijazam« i »hvalisati se našim uspjesima?« — pita ogorčeno Boris Ljevin (»Žavjela su dva prijateljać). Ovaki prigovori potiču naravno iz usta »opozicijono« raspoloženih komumnist4, koje pisac prikazuje kao »mizerne individualiste«, te koji najzad i sami shvaćaju svoju »suvišnost« u svijetu i svršavaju samoulistvom. Ali je i to simpittomatično; sovjetska 'književnost ostala je, izgleda, u jednom pogledu vjerna tradiciji ruske kmjiževnosti carskih vremema: i oma voli da meće u usta tako-

zvanih »suvišnih ljudi« ispravne sudove, neprikrivenu istmu, koje

261