Ritam

HEY DIDDLEY BO!

PerfectDisastersu najmanjepretenciozan izato možda i najšarmantniji engleskisastav koji je redefinisao teškipsihodelični san šezdesetih.

Pojavivši se niotkuda i naizgled prilično iznenada, Perfect Disaster su postali u poslednje dve godine pravo malo otkrovenje u okviru britanske nezavisne scene. Perfect Disaster su bend koji je dugo poslojao (prvi, istoimeni LP, snimljen je još 1985.) kao samodovoijna pojava, prilično distancirana od trendi pravaca pop rocka, koji obično nastaju u velikim gradovima. Tavoreći u mraku nepoznatosti, što će reći, živeći u malom mestu na engieskoj obali, bili su odvojeni od svega toga: od prolaznih, u momentu izdignutih uticaja, od štampe koja bi ih brzo mogla napraviti zvezdama, a još brže ih satrti u muzičkoj mašineriji, i od uobičajene ijudske siabosti koja bi ih naterala da pokušaju da uzmu sve to što im je nadohvat ruke, ne razmišljajući o posledicama svoje površnosti. Sučeljeni samo sa sobom, oni su ostali vemi jednoj, samosvojnoj, putanji u muzici, koja ih je doveia do toga da sada budu shvaćeni kao zreo rock’n'roll bend. Čitava stvar se počela odvijati od trećeg, famoznogLP-ja Up (Fire,’B9), kada, kao što su izjavili prilikom nedavnog beogradskog koncerta - "ijuđi konačno prestaju da nas mrze" (dovoljno je reći da su svoju prvu ploču morali da snime u Francuskoj). Prateći svoju fascinaciju muzikom šezdesetih (u kojoj, pored Velvet Underground, za neizbežni reper drže i soul muziku, ili kako reče frontman Phill Parfit, "sve ono što ima groove"), očigledno poznavajuči госк istoriografiju sedamdesetih (Neil Voung?) i, nadasve, poštujući tradiciju rock’n’rolia, iz koga su potekli - razvili su se u smeo sastav čije gitare ukrštaju melanholičnu lenjost jednih Galaxie 500 sa osećajnošću Television ili samosvojnom britkošću, što je svakako zanimljiva kombinacija. lako bi se u nekim trenucima mogli lako zameniti za neki američki bend koji potiče iz okoline Bostona ili čak i pustinje Mohava, u njima ima nečeg lipično engleskog - pribranosti i distanciranosti u shvatanju i (njima osobenoj)

reinterpretaciji госка šezdesetih. To je, zapravo, ono što ih čini šarmantnijim i prihvatljivijim od Spacemen 3, koji su načinili prvi značajan korak na ovoj teritoriji još u prvoj polovini osamdesetih. Ovaj, takođe engleski sastav, danas je većdeo istorije (razišli su se tokom prošle godine, pošto je lider Sonic Boom krenuo u solo karijeru, a ostatak Ijudstva nastavio kao Spiritualizied), i po tome što je prvi i najdoslednije formulisao jedno interesovanje čiji će značaj samo rasti do kraja osamdesetih - novo poimanje i ponovno čitanje prvobitne psihodelične muzike. No, za razliku od Spacemen 3, kojima ništa nije vredelo što su pre Jesus & Магу Chain ponovo otkrili Velvet Underground, pošto su u svojoj pretencioznosti na kraju pojeli sami sebe, ono što je uvekosvajalo Ijude koji bi došli u kontakt sa Perfect Disaster bila je njihova neposrednost i jednostavnost kojom iznose svoju muziku, ne mistifikujući oko nje baš ništa, upkos tome što se ona ne može nikako smatrali pojednostavljenom. Klizeći kroz sve ono što, kao što reče Parfit, ima groove, odnosno ima dušu i rilam (ovo je na neki način posveta soulu) - Perfect Disaster se najčešće kreću od psihotične haoličnosti Jesus & Магу Chain ргеко rastegnute lepljivosti Thee Hypnotics do ekscentričnosti Velvet Underground, dodajući jedinstven, pomalo britanski iskrivljen i arogantan smisao za humor. Na pločama se njihova muzika doživljava kao melanholična, zamagijena i letargična (vrhunacttrilogija Dovvn, sa LP-ja Up), ponekad nepromenljivo depresivna, nostalgična, često iznenada na granici kakofonije (vrhunac; B-52, opet sa LP-ja Up). Na koncertu (koji smo imali priliku da vidimo posredstvom promotivne organizacije H2 02 Demokratske omladine Beograda), oni ponavljaju atmosferu sa ploča, ali sa mnogo više energije, strastvenosti, pa čak i prljavosti zvuka. Njihov nastup gori u fuzzičnoj gitari

koja u širokim elipsama dolazi do brze melodičnosti (poredive sa jednako brzometnim Wedding Present melodijama), da bi nemarno prerasla u mahnilu psihodeliju na ivici bučnosti (tako je pesma B-52, izvedena bez ionako lakonskog teksta "Go Bo Diddley", završila u potpunom, petnestominutnom ludilu gitara koje cepaju prostor). Prisustvo nastupu budi onaj osećaj da se nešto oko vas zaista događa, da se zvuk benda razvija baš lu, dok ih posmatramo, jersvaki pojedini segment njihovih pesama zvuči kao gotovo idealno proizašao iz onog prethodnog. I na pločama i uživo, oni, jednostavno, bez imalo napora šetaju po svojoj definisanosti, odnosno po onome što čini njihovo muzičko osećanje i tehniku, neusiljeno se postavljajući prema samozadatim obrascima kao da su dobar deo života proveli u zadimljenim barovima američkog ili engleskog (sasvim svejedno) podzemlja - groove kao da je u njima samima (pomenuh li već Neil Younga?). Perfecl Disastersu majstori hipnotičnog - teško da je iko ozbiljno preslušao njihove lekslove, jer ih bogatstvo zamagljenog zvuka odnosi u pozadinu i uvlači u sebe. Ona već pomenuta odvojenost od trendova, očita odlučnosl da sami sebe stvore, bez direktne i veštačke pripadnosti nekom strujanju u savremenom pop rocku, načinila ih je vrlo dobrim muzičarima, koji svoju klišeiziranost koriste kao svoju prednost, vešto se poigravajući njome i izbegavajući sve zamke monotonije. Danas su Perfect Disaster jedni od najzanimljivijih zastupnika pristupa rock muzici koji proizvodi 'Velike gitarske albume", grupa koja je proučila i razumela sve stepenike rock’n’roll konstrukcije, od dna do vrha, ostajući kod samog temelja (eleklrične gitare) da bi sačuvala njegovu originalnu snagu i perfekciju, jer je to, verovatno, najbolji način da na svakoj novoj ploči rastu, pretvarajući svoje fascinacije u svoju veličinu.

Olja Miletić

9