RTV Teorija i praksa

SUO Č A VANJA Muzički festivali

Srđan Barić

Festivali su muzidke svetkovine i kao svako slavlje okupljaju Ijude, prvenstveno one koji su ličnim afinitetima vezani za njihove sadržine. Muzički festivali privlače ljubitelje muzike objedinjene jednom željom; da zajednički dožive praznik muzičke umetnosti. Međutim, tempo života i obaveze koje nas prate desto nas u tome spredavaju. Festivali su vezani za određeno mesto i vreme, a mi, i pored žarke želje ne možemo uvek kontinuitet svoga rada i obaveze da uskladimo sa fizidkim prisustvom na datom mestu i u datom trenutku. Radio i televizija nam pružaju mogućnost da zanemarimo prostorne razdaljine i da istovremeno budemo i ne buđemo na mestu dogadaja. Zato bi verovatno trebalo prenositi sve muzidke manifestacije koje imaju pravu umetnidku vrednost, sve sto po svojoj sadržini i kvalitetu izvođenja zaslužuje da prede granicu lokalnog ambijenta u kome se odvija. Ali, ma koliko ovaj stav bio odreden, on sadrži u sebi i jednu zamku: ko i na osnovu kojih kriterijuma, u našim društvenim uslovima, treba da proceni šta zaslužuje a šta ne zaslužuje da prede tu granicu? Pitanje je veoma delikatno, desto uzrok mnogobrojnih diskusija i polemika. ŠTA PRENOSITI Pod pretpostavkom da smo našli odgovor na pitanje sta treba prenositi sredstvima masovnog komuniciranja

postavimo pitanje: koliko programa treba prenositi sa jednog muzičkog festivala. Pri pokušaju da odgovorimo na ovo pitanje naići demo na polarizaciju mišljenja. Onaj deo auditorijuma koji je zainteresovan za sadržinu, tražiće sve, dok će onaj koji je prema tim sadržinama odbojan, odgovoriti: »ništa« i, kao što se uglavnom dešava kada je red о oprečnim stavovima, rešenje će se naći, verovatno, negde u sredini. Predstoji, dakle, selekcija, prvenstveno prema kvalitetu repertoara, ali i prema jeđnom novom elementu pogodnosti materije da se prilagodi u trenutku javnog izvođenja potrebama • medijuma koji je preuzima i mogućnostima sredstava masovnih komunikacija da otvore programske prostore za određene količine koje se nude. Radio i televizija još su daleko od toga da mogu savršeno verno da prenesu zvudnu i vizuelnu materiju sa mesta događaja u naše domove, već i samim tim što velike zvučne i vizuelne prostore treba »sabiti« u obim kutije radio i televizijskog prijemnika. Ako tome dodamo jednodimenzionalnost zvuka (nešto üblaženu otkrićem stereofonije) i slike (za koju odgovarajuće rešenje još nije pronađeno), ambicije za snažnim umetničkim doživljajem desto će bitì svedeno na biedu informaciju.

123