RTV Teorija i praksa

zaista otkriva da su razne emisije-informacije, dramske emisije, sportske emisije i one koje nazivamo kulturnim rubrikama, skovane samo na osnovu jednog skupa uslova produkcije koja je svojstvena Struktur! makro-televizije, a koja, pak, zavisi od određene politike i drustveno-kulturne organizacije. Tako u debati, na primer, koja je, kažu, privilegovan žanr, čuju se glasovi najvećih autoriteta uglavnom о svim temama, te čovek s pravom očekuje da izbije istina (zar nije poznato da se šokantne stvari izvlače od velikih Ijudi) ali u eksperimentu je konstatovano da se debata podvrgava pravilima isto toliko strogim kao što su pravila neke igre. Mišljenja mora da se podjednako dele: toliko glasova »za«, toliko »protiv«, voditelj igre nije sudija već čuvar programa, koji mora da se dovija na sve načine kako bi izbegao ekscese ili velika udaljavanja koja bi upropastila debatu čije je trajanje rigorozno predviđeno programom; najzad on mora da obezbedi spektakularni razvoj emisije kako bi gledalac, bez obzira na temu, ostao zadovoljan. To nije slučaj sa mezo-televizijom. Gradani koji se uglavnom poznaju, ponekad veoma dobro, ne osećaju potrebu da glume niti da isticu svoj talenat u oratorstvu. To je stvar njihovog übedenja, tako da prilikom izražavanja manje teže da učine utisak rezonovanjem ili efektima, već da stvore sliku о ličnom doprinosu, što je najvažniji Faktor za zajednicu. »Žanr« debate, u svojoj neprofesionalnoj »neveštini« pretvaraju se u susrete. Pojavljuje se kreativnost jednog novog tipa. Vise nema reči о rivalskvu sa makro-televizijom. Retorika popušta pred kontaktom. Tako se raspada jedna najozbiljnija dvosmislenost u vezi sa masovnim medijima. Ona ostaju zbilja, kao što termin označava, sredstva -komunikacije. Kako je iskustvo pokazalo, makro-televizija, koja funkcioniše jednosmerno od jednog svemoćnog odašiljača proizvođača prema mnogobrojnim prijemnicima potrošačima, pokazala se ne kao pokretačka sila komunikacije, koliko instrument difuzije, da ne kažemo aparat difuzije. Tako informacija upuéena putem antene manje dostiže do gledaoca, njena meta su prijemnici koji vise trpe udarce poruka nego li sto mogu da izaberu njihovu sadržinu. Nije, dakle, na mestu zvati televiziju masovnim sredstvom komunikacije. Balistička salva informacija vise je preokupirana nišanom nego činjenicom da uspostavi komunikaciju koja podrazumeva razmenu. Suprotno tome, mezo-televizija manje vodi računa о efektima sa željom da »intermetteurs«

63