RTV Teorija i praksa

đrama ili scenarijima lealizovanih filmova upoznaju sporadično ih nikako (pa nam tako i ne daju priliku za prave procene) Dramska redakcija 0 kojoj je reč postupa profesionalno pa i sa dozom neophodne kritičnosti prema svome poslu; svesna njegove ozbiljnosti i svih njegovih izvesnosti 1 neizvesnosti, ona nam u određenim periodima, u obliku skromnih, lepo uređenih knjiga, daje na uvid najbolja od dramskih dela koja su joj prispela. Valjanost ovog redakcijskog gesta moguće je sagledati iz nekoliko uglova. Ne samo da je gledalac, valjda prvi put od kako se televizija uselila u njegovu kuću i njegov život, dobio priliku da pročita tekstove pisane za televiziju i uporedi ih sa po njima snimljenim emisijama, već ove tri knjige i tih 27 objavljenih drama nesumnjivo svedoče da se i kod nas rodilo (i da smo tom rađanju prisustvovali!) jedno novo, specifično dramsko polje televizijsko. Bez prisustva ovih knjiga, svakako, ne bi bilo pune svesti o tom značajnom književno-istorijskom ili televizijsko-istorijskom faktu, kao što je teško pretpostaviti da pamtimo šta smo gledali na tada malobrojnim malim ekranima 28. avgusta 1958. godine. A te večeri je beogradski studio »uživo« emitovao prvu našu đramu pisanu specijalno za ovaj medijum »Slučaj u tramvaju« Miodraga Đurđevića. Najzad, posle pojave ove tri sveske »Antologije« potonji pisci dramskih tekstova za mali ekran, iako do dana današnjeg suočeni sa mnogim nepoznanicama i dilemama medijumske prirode, imaju kakvu-takvu prethodnicu, kakvo-takvo iskustvo i mogućnost da izbegnu pionirske greške. Valja istaći još jednu činjenicu u prilog TV drami i Dramskoj redakciji o kojoj je reč. Naime, u vreme kada su se na malom ekranu javljale jedna za drugom drame Đorđa Lebovića (»Lutka sa kreveta broj 21«), Aieksandra Obrenovića (»Novi život«), Momčila Milankova (»Otrovna biljka«), Aleksandra Popovića (»Nameštena soba«), Pavla

Ugrinova (»Zlatni prsti«), Borislava Pekića (»Generali ili srodstvo po oružju«), Brane Cmčevića (»Devojka sa tri oca«, »CipeKce od krokodilske kože«), Filipa Daviđa (»Jednog dana, moj Jamele«), Danila Kiša (»Noć i magla«) i druge koje su objavljene u prvim dvema sveskama »Antologije«, beogradski teatri igrali su zanemarljivo mali broj drama naših savremenih pisaca. Pravdalo se to na razne načine, a često i nesposobnošću pisaca da stvore dela takve umetničke snage i poznavanja scenskih zahteva sposobna da privuku širu publiku i da se zadrže na repertoaru. U osnovi, pozorišni Ijudi, svesno ili nesvesno, previđali su evidentnu činjenicu đa su pisce otuđili od pozorišta, da nisu našli prave načine da ih vežu za teatarske kuće, da ih smatraju neophodnim i ravnopravnim članovima svojih ansambala. Ukoliko se u međuvremenu stav teatara prema domaćim di amskim piscima unekoliko izmenio nabolje, a čini nam se da ipak jeste (što se da zaključiti i pogledom na repertoar naših pozorišta), onda đobar deo zasluga za to piipada i XV drami i đramskim redakcijama koje su je pionirski uporno negovale. Ispostavilo se, u nekoliko mahova barem, da su domaći tekstovi uspeli da zainteresuju i ponesu brojno i raznovrsno televizijsko gledalište i tako su srušene pređrasuđe o njihovoj nemoći komuniciranja sa publikom, o hermetičnosti i odsustvovanju iz svog vremena i čak o izvesnoj netrpeljivosti na planu pisac-publika. Kada su se teatri konačno osloboaili žestokog straha od televizije pa u ponečemu dobili u njoj i saveznika, kada je gledalac počeo da se vraća pod svodove Talijinog hrama, podstaknuti nekim uspesima TV drama počeli su pozorišni poslednici da menjaju i svoj odnos prema našem dramskom piscu. Taj proces, doduše, još je u toku ali ima pouzđanih razloga za optimističke pretpostavke. IZBOR ILI ANTOLOGUA Kada je reč o trećoj svesci »Antologije TV drame« njoj bi se mogla staviti

[109