RTV Teorija i praksa

osmehnutih i zadihanih fotomodela, izviruju oduševljena lica iz prve lože na kojima se mogu videti ogromne količine krzna, naočara za sunce, brilijanata (preko finih rukavica), durbina svih veličina. Durbin... to sam poslednji put video u pozorištu, u stvari u filmu koji pokazuje jedan koncert, bio je na televiziji (Čovek koji je suviše znao, režija Alfred Hičkok), krimič je, od onog debelog režisera... Njegova žena mu žučljivo kaže: „Ajde, šta si se zablenuo, skloni se da razmestim krevet. Ti sutra ne radiš, a ja idem na pijacu”. Dok se žena naginje razvlačeći krevet, vikler sa šiške joj ispadne i ona ga smeteno traži govoreči nešto o komociji, miru i višegodišnjem bdenju. Zdravi su, noge su im mišićave, nemaju stomaka, ne mari što im je neka ženska kržljava u grudima - sport je to naočit... Muškarci su malo feminizirani, ko baletani se izvijaju, pravo ima sin, ali takva je muzika, pa oni po muzici... Čisti su, sve sjaji na njima, lepa odela za veče, mladi su, običnih zanimanja a plačaju skupo trenere, dece još nemaju, sve blešti na njima i oko njih... Na ledu se sve odsijava. I publika... Šteta što niko čardaš nije igrao, to je tempo, pa ko izdrži - taj je majstor... Čuje se glas spikera u dvorani koji govori ocene sudija, tišina, na ekranu se smenjuje prizor zabrinutih lica klizača i njihovog trenera sa prizorom skale s ocenama sudija. Aplauz ili zvižduk prati pojavu nove, glasno potvrđene ocene, klizači se trude da ostanu na visini; smeše se i kada dobijaju visoke i niske ocene. Milka Babovič za to vreme objašnjava kvalitet haljinice koju klizačica nosi, njene emocionalne veze sa trenerom, nabraja njene hobije, podseča na ranije

53