RTV Teorija i praksa

kao vredan doprinos istraživanju komunikacionog ponašanja naroda i narodnosti u Jugoslaviji. Naime, sredstva masovnog komuniciranja su, s jedne strane, važan integrativni faktor u našem društvu, a s druge - faktor širenja, razvijanja i afirmisanja posebnih nacionalnih kultura, što u krajnjoj instanci znači faktor obezbeđenja stvarne ravnopravnosti pripadnika naroda i narodnosti u jugoslovenskoj zajednici. Mogučnosti radija u toj sferi (kao objektivno najrasprostranjenijeg medija u zemlji) ogromne su, posebno kada se ima u vidu da je, prema nekim istraživanjima, ukupno delovanje radija među pripadnicima narodnosti jače nego delovanje televizije i štampe, i da sadašnja razvijenost i diferenciranost televizijskog programa ne obezbeđuju dovoljne uslove za veće prisustvo narodnosti u tom mediju. Posebna vrednost istraživanja je u tome što se detaljnije bave odnosom pripadnika narodnosti u Vojvodini prema radiju. Istraživanja raširenosti i dejstva sredstava masovnog komuniciranja najčešče se izvode na globalnim uzorcima, tako da učešče pripadnika pojedinih narodnosti ne dozvoljava socio-demografsku stratifikaciju unutar nacionalne grupe, a često ni formiranje posebne grupe kao kategorije za analizu. Mada i u ovim istraživanjima uzorci nisu bili sastavljeni od predstavnika nacionalno h’omogenih grupa, izrazita dominantnost jedne nacionalnosti u svakom uzorku predstavlja zadovoljavajuću osnovu za izvođenje zaključaka o komunikacionom ponašanju te nacionalne grupe, Svih pet istraživanja izvedeno je metodom ankete na uzorcima (dvoetapnim i stratifikovanim) koji su reprezentovali stanovništvo naselja u kojima večinu čine pripadnici jedne od vojvođanskih narodnosti, odnosno pripadnici srpskohrvatske jezičke grupe (Srbi, Hrvati, Cmogorci, Muslimani). U okviru naselja birani su slučajno ispitanici među radio i „vezanim” pretplatnicima, a intervjuisan je onaj član domačinstva radio-pretplatnika koji je bio najspremniji za saradnju. Tako su iz osnovnog skupa, a time i iz uzoraka isključeni svi pripadnici narodnosti, odnosno srpskohrvatske jezičke grupe koji žive u naseljima u kojima nisu u većini. Uzorci su bili praktično sastavljeni od jedne narodnosti koja je činila većinu (od 73% do 88%), odnosno od 78% predstavnika naroda srpskohrvatske jezičke grupe (64% su bili Srbi), dok je ostatak uzorka bio sačinjen od pripadnika narođa i narodnosti u različitim procentima.

227