RTV Teorija i praksa

Za mene je Pijana novembarska noć 1918 ~ Miroslava Krleže, nastavak onoga dokle je došla i gde se zaustavila predstava Krležinog Kraljeva u dramskom kazalištu Gavela, s kojom je to kazalište postiglo i još uvek postiže vrlo velike uspehe. Dok smo tamo imali jednu polifonu scensku sliku, koja nas je u mnogo čemu zablještila svojom pojavnošću, ovde imamo isto tako bogatu, još dinamičniju, još dublje osmišljenu, zvučnu sliku koja izražava još intenzivniju i celovitiju dramatsku napetost. Krleža ni ovom prilikom ne da svojoj publici da se odmori, dakle, on je drži u neprekidno intelektualno i emotivno povišenom stanju - u hamletovskom raspoloženju sumnje i revolta. Način na koji je adaptator i reditelj Dragutin Klobučar razvijao tu višeslojnu dramsku radnju, omogućio je konfrontaciju između teatralizacije tipično naše hrvatske, pijanog nazdravičarstva i onog što nalikuje svojevrsnom iluzionističkom teatru i jednog distanciranog, zamišljenog, buntovnog pojedinca koji neprekidno nastoji, kao što Krleža nastoji u čitavom svom opisu, boriti se protiv laži, razbijati sve zablude i obmane. Kao što smatram da ovog dramskog djela ne bi bilo bez dramske - prve scenske izvedbe Krležine legende Kraljevo, od koje je ono pošlo dalje, tako jednako mislim da ne bi bilo napravljeno na ovakav način bez iskustva d° kojeg se došlo u dokumentarnoj radio-drami u zagrebačkom studiju. U tom pogledu posebno me je impresionirao način na koji je korištena glazba - (Emil Cossetto), odnosno pjesme xoje nikada nisu dekorativan dodatak nego imaju strogo dramaturšku funkciju. I druga od zanimljivijih izvedbi, A nad Banatom strašila Zorana Petrovića, također se oslanja na teatar, ali mislim da ne ide dalje od njega. Mislim da imamo pravo očekivati od radio-drame, da u nekim svojim reprezentativnim primjercima, koji dolaze na Tjedan jugoslavenskog radija, da pođu dalje od kazališta, što u ovom slučaju, mislim, nije učinjeno. No, unatoč tome, valja priznati da je to jedno vrlo celovito ostvarenje koje pogađa duh autorove proze, postiže onaj njegov specifičan nostalgični humor i pruža priliku slušaocu da uživa u toj izuzetnoj idili punoj poetskog šarma. Prije nego što bih rekla nešto o sarajevskoj dokumentarnoj radio-drami, mislim da bih morala napomenuti jednu opću dilemu. Prema rječima Teodora Adorna, iz jednog njegovog

65