RTV Teorija i praksa

MIROSLAV BELOVIĆ: U delu Darka Tatića i svih njegovih saradnika nema katarze, ona je namerno izbegnuta. Katarza je ono naknadno razmišljanje posle slušanog dela. Cak i Hindemitova muzika koja se zove Harmonija sveta, i koja je ovde „citirana”, ona je užasno uznemirena, intenzivna i našpanovana. Ima ovde jedan veliki novitet rediteljski. Znam Tatićevo delo Kentauri koje je satirično, vrlo oštro, metaforično. U Campo santo Tatič za tragedijom često traga sredstvima satire. Mnogi govori i mnogi citati su u stilu parodije, travestije, on je podmetao vrlo različita satirična ogledala. A ukupni utisak i velika impresija ipak je impresija o tragediji, i strašna minijaturnost čoveka prema tim ogromnim blokovima, kao ona rečenica u Kralju Liru kada se Glosteru čini da su Ijudi sa svojim sudbinama kao muve: kao kad se deca igraju pa übijaju muve, tako smo mi za bogove. Ovde su ti blokovi sudbine i ceo taj sumrak Evrope toliko moćni i toliko snažno deluju, a sudbina Ane i njene dece je sa celom tom intimom i sa nekom Ijudskom toplinom daje tragediji još strašnije razmere. Hoču da kažem da se postiže tragični efekat, a da su često sredstva satiričara. I to je veoma čudno, bizarno, to je jedna rediteljska, stvaralačka novost o kojoj bi vredelo studioznije pisati. ĐORĐE ĐURĐEVIĆ: Dosta je pitanja pokrenuto, asocijacije se roje. Može se govoriti veoma iscrpno i veoma mnogo o delu koje smo čuli, utoliko pre što je ono jedna tačka u markantnom razvojnom luku reditelja Darka Tatiča, koji ja slučajno lično imam prilike da pratim već više godina. I u Nepočin-polju koje je Darko Tatič radio na osnovu stihova Vaska Pope, i u nekim drugim emisijama, on je pokušavao da radiofoniju iskoristi što je moguče više. Vi ste sada bili svedoci mnogoglasja i svega što je činilo ovu emisiju, ne samo u njenom formalnom smislu. Te su stvari donekle i podstaknute takozvanom stereofonijom koja daje posebne utiske. Siguran sam da ova drama u monotehnici ne bi imala onoliko zvučnog obilja koliko je imala, i možda i to zvučno obilje pomaže ovim svestranim impresijama koje su stečene, }er, to zvučno obilje ujedno je jedan način kojim se moderna radio-drama, pogotovu dokumentarističkog tipa, u poslednje vreme rado služi. Ona govori zvukom više no što je to činila ranije, zvuk ovde postaje ne samo kategorija za sebe, več se upliče i u mnoge druge elemente radio-drame, itd.

105