RTV Teorija i praksa

na toj sjednici koji nam omogućuju da u ovom pogledu budemo i samostalniji i uporniji, tvrđi, tako da kažem, ali pod pretpostavkom, naglašavam da to zavisi od toga koliko je realna, koliko je stvarna pretpostavka da smo dovoljno profesionalno i društveno-politički čvrsti, temeljni u ovom što radimo i što zastupamo. U vezi s tim pritiscima, drugo je pitanje provincijalnosti. Ja smatram da če pritisci iz takozvane unutrašnjosti na prisustvo u TV programu, u informativnom TV programu, i dalje postojati i da će oni čak i rasti. I to utoliko više ukoliko provincija prestaje bivati to što jeste u klasičnom smislu, ukoliko se u toj provinciji začinje, razvija i manifestira život u svim njegpvim dimenzijama. Ja neću da tvrdim ovim da u tom zahtjevu nema provincijalnog gledanja na televiziju i na publicitet, ali tvrdim da postoji opravdan razlog, da postoji opravdana želja za publicitetom, postoji opravdana želja Ijudi da se čuje i vidi ono što oni rade, ono u što ulažu napor. Tu treba, po mom mišljenju, praviti razliku između provincijalnog gledanja na televiziju i provincijalnog gledanja na publicitet, i jednog opravdanog zahtjeva za publieitetom. Uvjeren sam da ćemo mi uvijek biti u procjepu između naših mogućnosti i tih zahtjeva, da će taj procjep bivati sve teži, sve složeniji i da će od nas tražiti sve kvalifikovanije i profesionalno i političko odlučivanje, sve veči stepen i političke i profesionalne kvalifikovanosti, da bismo u tom procjepu djelovali najbolje moguče. Hoču da kažem da stepen ili broj ili nivo informacija iz unutrašnjosti nije adekvatan stepenu provincijalnosti neke emisije ili programa, da to jedno od drugog ne zavisi, da to ne bi trebalo uzeti kao mjerilo. Provincijalnost neke informacije, nekog programa ili neke emisije ima dublji i suštinskiji karakter i ona se izražava, prije svega, provincijalnim stavom prema i programu i informaciji, prema poruci i onom što se želi postići. Ta se provincijalnost manifestuje, recimo u nas, u Bosni i Hercegovini, u sarajevskoj televiziji, između ostalog i tako što, zahvaljujući jednoj dugoj praksi, sve ono što ne prihvata neka druga televizija ili područje neke druge televizije, smatra se manje značajnim i pridaje mu se manja važnost, radi se s manje pažnje i s manje ambicija. Zaboravlja se pri tome da je gledalac, bez obzira na to koliko je brojan, čovjek kojem se to upučuje, čovek koji je takav kakvim ga je definisao naš Ustav. Zaboravlja se, kažem, dosta često da smo mi institucija j republike i radimo, prije svega, za tu republiku. Korjeni takvog jednog provincijalnog gledanja sežu duboko u istoriju i ja ne bih htio o njima da govorim. Ali provincijalno je, po mom mišljenju, i ono ponašanje koje je izraz uvjerenja o vlastitoj

44