RTV Teorija i praksa

0 nekim nedostacima. Ovim diskusijama im se pružila prilika da objasne publici zašto su doneli neke odluke i zašto je raspored programa takav kakav jeste. Mi mislimo da će se slične prednosti javiti i kod nas. Takođe preporučujemo da se, kadgod neki organ radio-televizijskih vlasti treba da izda dozvolu za emitovanje radio-televizijskog programa, održi javna diskusija kao deo normalne procedure prilikom sklapanja ugovora. To treba činiti na licu mesta, u sedištu programa. Tako će javnost moći 1 da komentariše rad kompanije čije programe je dotad gledala i slušala, a istovremeno će se onima koji misle da bi mogli da ostvare bolje programe, pružiti prilika da javno iznesu svoje planove i predloge. Procenjujemo da se dozvola za emitovanje ne bi mogla izdavati samo na osnovu javnih diskusija, budući da prijave i one kompanije koja dozvolu već ima, i one koja podnosi molbu da je dobije, mogu da sadrže poverljive podatke o izvorima finansiranja, ili imena potencijalnih službenika ili nešto slično. Međutim, želeli bismo da bude jasno da bi po našem mišljenju nosioci javnih ovlašćenja, radio-televizijske direkcije, a ne Odbor za javno ispitivanje radio-televizije, trebalo da budu odgovorni za održavanje ovakvih diskusija, budući da u krajnjoj liniji na direkcijama počiva odgovornost za dodeljivanje dozvola za emitovanje, za određivanje uslova pod kojima će one moči da se koriste, kao i docnija odgovornost za rad te organizacije, Koje bi se teme mogle pokrenuti na javnim diskusijama koje održava radio-televizija? Moglo bi da se desi da se jedna grupa građana žali da je kompanija ili stanica uporno bila pristrasna i da nije prikazala obe strane medalje u nekoj kontroverznoj stvari, (Ukoliko su te žalbe več bile upučivane upravi a ova ih ignorisala, to bi se na javnoj raspravi obelodanilo pa bi se razotkrio način na koji uprava izvršava svoje dužnosti.) Ako bi u jednoj sredini bilo mišljenja da stanica ne izlazi u susret lokalnim potrebama ili da iz navijačkih razloga odbija da emituje neke rekiame, taj bi spor dobio priliku da postane javan i stanica bi morala da odgovara za svoje postupke. Kad bi se dve grupe građana iz dva grada dogovorile da jedni prate rad stanice onih drugih, mogla bi da se naprave poređenja o tome koliko vremena se posvećuje društvenim pitanjima u poređenju sa sportom i zabavom, ili koliki je procenat lokalnih a koliki opštedruštvenih vesti u ukupnom programu. Na javnim diskusijama bi moglo da se ukaže na to šta je kompanija ili stanica obećavala kad je podnosila prijavu za pravo na rad, a šta je stvarno dala kad ga

103