RTV Teorija i praksa

razvija definiciju i praksu kulture kao demokratske kulture, u smislu naših samoupravnih odnosa, da kuituru razvija kao najširu svojinu radnih Ijudi, to ne u prosvjetarskom smislu, nego u smislu riječi: svojina i vlastitost kreativnog udjela radnih Ijudi, kulture kao dijela njihovoga životnog iskustva i životnog stava. Rekli smo već da je radio integralni dio nacionalne kulture, ali radio, polazeći od svojih društvenih funkcija i kulturne utemeljenosti treba da bude aktivni činilac stvaranja moderne nacionalne kulture, koja če biti povijesna a ne romantičarska i mitomanska, koja će razvijati suvremenu kritičku svijest u odnosu na sudbinu nacionalne kulture, u odnosu na iskustva naših naroda i na perspektive međunacionalnih odnosa i položaja nacionalnih kultura u našoj jugoslavenskoj, samoupravnoj socijalističkoj zajednici. U autohtonom stvaralaštvu, u kritičkoj prezentaciji literature i u kritičkom informiranju radijski program ima svoju bitnu mogućnost samo ako daje svoj doprinos ostvarivanju suvremene marksističke misli o pitanju nacionalne kulture. Rekli smo već koliko je priroda i zadanost radijskog medija objektivno uvjetovala poziciju radija da svoju kulturnu šansu može graditi samo na raskidu s tradicijama građanskog koncepta kulture. Još nekoliko rječi posvetio bih onome što se operativno zove međustanična suradnja, što se inače obično naziva međurepublička suradnja, a što bitno treba shvatiti kao interakciju kulture svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji. Iskustava ima u velikom broju pozitivnih, ali ima i negativnih iskustava koja su s jedne strane vodila ka zatvaranju i izolacionizmu, kao što su u drugim trenucima pokušavala insistirati na mehaničkoj suradnji, suradnji koja je dovoljna za statističke izvještaje, ali zaboravlja bit kulture i bit međunacionalnih odnosa. Upravo radio, kao permanentna komunikacija, trebao bi mnogo više nego dosad poslužiti našemu međusobnom informiranju i upoznavanju, afirmaciji najvrednijih stvaralaca i najvrednijih stvaralačkih ideja iz svake nacionalne kulture na ukupnome jugoslavenskom prostoru, ili točnije: u svim nacionalnim kulturama. Kultura i umjetničko djelo, u jednom širem smislu, ima i značenje proširene informacije, o životu i povijesti svakog naroda, za drugi narod. Socijalističko samoupravljanje i jugoslavensko zajedništvo osnova su i potreba za međunacionalnu kulturnu komunikaciju. A najviše ćemo postići, razvijajući dakako permanentno međusobno informiranje, kada kreativne ideje suočavamo, polazeći od njihove povijesnosti i nacionalne samosvojnosti.

45