RTV Teorija i praksa

članove savetodavnih komiteta treba da imenuju zainteresovane grupacije da bi se na taj način ostvarila veza između radio-televizije i tih delova društva. Neki od nas misle da u vezi sa ovom sugestijom mogu da se pojave teškoće; verovatno je lakše sasvim iznova odabrati grupe koje imaju pravo da imenuju članove odbora, nego postepeno uvoditi nove uz elegantno povlačenje nekih od prvobitnih nosilaca toga ovlašćenja. Ali ovakav potez bi delimično odagnao predstavu o marionetskoj prirodi ovih tela, koju je javnost več stekla o njima. Ma koji se metod koristio za naimenovanje ovih tela, bilo bi nužno da se više zna o njihovom radu i članovima. Da Odbor postoji trebalo bi objaviti preko radija, ili televizije, a građanima bi trebalo reči gde mogu da nađu imena članova, na primer u gradskoj večnici, u javnim bibliotekama, na poštama i sl. Tako bi bilo jasnije da je namena komiteta da povežu široku javnost sa radio-televizijom. Jedna od slabosti sadašnje strukture opšteg savetodavstva jeste njegova udaljenost od najvećeg dela publike. Mi mislimo da uprave radio-televizijskih kompanija treba da ispitaju kako se može doči do saveta mnogo većeg broja Ijudi. Nekoliko lokalnih radio-stanica BBC tražilo je javnim oglasom Ijude za članstvo u svojim odborima i stekli smo utisak da su neki od ovih Ijudi bliži slušaocima tih radio-stanica i da su bolje odražavali raspoloženje većine, nego mnogi koji ceo život provode po sednicama komiteta. Većina građana provodi mnogo vremena gledajući televiziju i slušajući radio i mi smo uvereni da bi svi oni rado pomogli radio-televiziji samo kad bi ih neko pitao, i to ne putem jednog tako bezličnog mehanizma kao što je anketiranje auditorijuma, več direktnije, putem dijaloga između radio-televizije i njene publike. Neki od nas su smatrali da bi taj dijalog mogao da se započne tako što če se odrediti Ijudi čiji bi posao bio da se susreću sa Ijudima po centrima društvenog života i na lokalnim skupovima i da se upoznaju sa njihovim stavom prema radio-televiziji. Tokom vremena ovo bi moglo da pomogne upravama radio-televizijskih kompanija da članstvo svojih savetodavnih komiteta regrutuju iz šireg kruga Ijudi. Po jednom drugom nacrtu, koji su dali gospođica Laski i gospodin Vajthed, članstvo savetodavnih tela trebalo bi da se regrutuje među zainteresovanim pojedincima iz šire javnosti a po ugledu na već postoječe slične organizacije u drugim oblastima, čiji članovi svoju zainteresovanost pokazuju i dokazuju spremnošću da plate određenu članarinu. Takvi Ijudi se ponekad nazivaju „prijateljima”, recimo Britanskog

86