RTV Teorija i praksa

političke taktike, šta je lice a šta naličje, šta se nalazi iza svakog poteza pojedinih stranaka, nego što se interesuju za ideologiju i program stranaka. Zbog toga samo vrlo pažljiv čitalac može da vidi kakav je stav pojedinih kandidata u pogledu vrlo važnih pitanja za čitavu zemlju. I, mogu da kažem da je to iskrivljavanje izgleda predizborne kampanje još nekoliko puta uvećano u sredstvima masovnih komunikacija u masovnim medijima. 0 tome ne mogu dovoljno da govorim kada se radi o radiju, ali je pojava televizije donela vrlo velike promene u američkom političkom procesu. Prvi primer. Bilo je to 1960. godine. Tada smo po prvi put u američkoj istoriji imali na celoj nacionalnoj televiziji javne debate izraeđu dva predsednička kandidata. U to doba to su bili gospodin Kenedi i gospodin Nikson. Bile su četiri javne debate njih dvojice, a svaki put ih je pratilo na televiziji u proseku 90 miliona Amerikanaca. Buduči da je to bila jedinstvena prilika, jedinstvena politička diskusija, napisano je nekih pedesetak studija o tim debatama 1 o njihovom uticaju na američko javno mnenje. Pre godinu dana grupa američk'h profesora napravila je sintezu svih tih studija. Odatle možemo da izvučemo dva važna zaključka o uticaju američke štampe i sredstava komunikacija na politički proces. Prvi zaključak je da je ogromna većina američkih birača odlučila da glasa za jednog ili protiv jednog kandidata na osnovu prve debate. Oni su gledali prvu debatu i odlučili za koga će da glasaju. Gledali su i sledeče, ali samo da bi opravdali svoje mišljenje, da bi potvrdili razloge zbog kojih su izabrali jednog kandidata. Te sledeće tri debate skoro ni malo nisu uticale na promenu mišljenja. Drugi zaključak koji je izveden jeste da je ogromna većina birača koji su gledaii televiziju, podvlačim gledali, verovala da će pobediti Kenedi, dok je ogromna većina koja je slušala radio, verovala da će pobediti Nikson. Ovo dokazuje da je na televiziji manje važno šta neko kaže nego kako kaže, kakav će utisak napraviti načinom na koji je nešto rekao. Zbog toga smo 1960. godine došli u situaciju da smo pridobili mnoge ijude da govore o politici, a njihova jedina sposobnost biia je u tome što su lepo izgledali i lepo se ponašali pred televizijskim ekranom. To je bio period u kome smo odjednom shvatili važnost glumaca na političkoj sceni...

125