RTV Teorija i praksa

Takvim vrednovanjem griješi se prema teoriji informacije i prema zakonitostima medija. Prema teoriji informacije trebalo bi visoko vrednovati priloge koji na sažet način oblikuju informaciju (po mogućnosti bez ikakve redundance) kao i one koji otkrivaju velike novosti (opet bez obzira na duljinu prezentacije u mediju). Suprotno svemu tome, stari način procjene vrednuje i cijeni u stvari informacijske antivrijednosti kao na primjer redundancu. Kao najkoncizniji oblici strukturiranja informacija, radio i televizija zahtijevaju pregnantnost, a ne razvlačenje i proširivanje nebitnih elemenata. Zato je nužno što prije i što temeljitije prijeći na kvalitativno, tj. informacijsko procjenjivanje inputa (priloga i emisija). Zašto se u novinarstvu sporo i teško prelazi na taj način ocjenjivanja priloga i emisija? Ima tu više razloga, a jedan od osnovnih je što bit kao jedinica informacijske vrijednosti nije vidljiva i laka za praktičnu primjenu kao što su to centimetar, broj redaka, broj minuta, itd. Kvalitativna procjena s bitovima, mobitovima i hubitovima kao svojim elementarnim kriterijima i mjerama zahtijevaju viši stupanj stručnosti, viši stupanj opče kulture, a i veliku odgovornost, jer svaku kvalitativnu ocjenu treba moči dokazati u slučaju bilo kakvog spora. Međutim, bez obzira na sve subjektivne i objektivne teškoče, nužno je da se inputi masovnog komuniciranja adekvatnije vrednuju, jer će o tom ponajviše ovisiti i komunikacijska vrijednost emisije ili priloga. Megalomanija kvantifikacije u masovnom komuniciranju vodi tz. žurnalističkom raku, jer se svake godine mehanički povećava broj sati i minuta programa, otvaraju se novi programi itd., a pri tome se uopče ne misli na komunikacijske mogućnosti auditorija. Iz sledeče tabele će se najbolje vidjeti kako se geometrijskom progresijom proširuju radijski i televizijski programi i emisije;