RTV Teorija i praksa

odnosi na strukturiranje informacije i mjerenje vrijednosti inputa, komimikacijsko vrednovanje se više odnosi na vrednovanje outputa, tj. određivanje stupnja prijema informacije Dosadašnje vrednovanje, što ga provode centri za studij programa radija i televizije, previše je mehanicističko, jer uglavnom ostaje na utvrđivanju i mjerenju mehaničkog kontakta komunikatora i recipijenta, A kao što nam je poznato, iz indeksa slušnosti, tj. mehaničkog kontaktiranj a s emisijom ne proizlazi percepcija i interiorizacija primljenih informacija. Ovu vrstu istraživanja bi zato više trebalo okrenuti na uočavanje psihičkih promjena što se zbivaju pod utjecajem prijema рошка radijskih i televizijskih emisija. Za razliku od starih komunikoloških teorija koje su smatrale da je samo važno prirediti input, suvremena komunikologija uviđa da ovaj proces treba dijalektički proučavati i stalno pratiti input kao i output. Aksiom je dobrog komuniciranja, pa i onoga masovnog putem radija, televizije i tiska, da se novost (informacija) može posredovati i usvajati samo u onom slučaju ako između strukture informacije i strukture recipijenta postoji bazična identična struktura u kojoj su obje komunikacijske strukture (input i outputj podsistemi te temeljne strukture. Jednom je bazična struktura jezik, drugi put aksiološki status, treči put psihološki kapacitet, itd. Ako u procesu komuniciranja izostane ta posredujuća stmktura, onda nužno prestaje i proces istinskog komuniciranja. Naime, ako netko tko ne zna engleski sluša neku emisiju BBC-a, onda on s njom ne može semantički komunicirati. On može auditivno komunicirati s tim da percipira neke nerazgovijetne zvukove, ali se ta vrsta komuniciranja u komunikologiji naziva praznim mehaničkim komuniciranjem. Kad je još uz to riječ o samoupravnom socijalističkom društvu, onda k svemu spomenutom dolazi još jedna zakonitost, a to je, kako kaže F.Vreg, da „Društveno komuniciranje u samoupravnoj demokraciji treba biti sporazumijevanje, jednakopravan empatičan dijalog u kojem Ijudi pokušavaju razumjeti jedan drugoga, ne pak jedan drugome nametati mišljenje ... Društveno komuniciranje se ne bi smjelo temeljiti na duhovnom nasilju, nego na slobodnoj odluci pojedinca da bira između činjenica, dokaza i varijanti. Ljudi ne smiju biti objekt informacije nego subjekt samoupravnog odlučivanja u svim društvenim sferama.” Kako osigurati taj proces slobodne izmjene informacija između slobodnih Ijudi, to je najširi problem budućeg komunikacijskog istraživanja svih poruka u procesu masovnog

92