RTV Teorija i praksa

Uslovno te dve pretpostavke stoje i to se pokazuje na primeru kako mi tumačimo naša istraživanja slušanosti i gledanosti. Ne radi se o tome da kvalitet emisije ne zavisi od toga, niti da je neko vreme pogodno ili nepogodno, nego da govorimo dajuči gledanosti i slušanosti značenje nekog poželjnog ponašanja, nečeg što treba usmeriti i programirati. No, to su naše jednostavne statistike kojima pojavu koja se zove programskom koncepcijom stavljamo u odnos sa ponašanjem slušalaca i gledalaca i iz toga izvlačimo određene zaključke, a Ijudi koje mi istražujemo kao slušaoce i gledaoce nisu samo to. Međutim, iako nismo kulturu stavili kao predmet istraživanja, mi smo o tome najviše govorili, počev od Timotiča pa do Nevenke Perkovič koja je govorila o mišljenju omladine, o svom istraživanju koje se odnosi i na kulturu. I ovo ponašanje gledalaca, koje obeležavamo nekim ciframa, jeste ponašanje u „kulturi”. Ako pogledamo podatke, imamo strukturu koja ima izraziti i prevashodno kulturno-društveni smisao, s tim što bih ja možda više voleo da bude prikazana struktura auditorija koji ima još izrazitije kulturno značenje. No, mi smo u našoj operacionalizaciji izdovjili ono što bismo nazvali kulturnom komponentom programa, upravo zbog toga što nam predstoji da rezultate svih naših istraživanja uklopimo u nešto jedinstveniji kulturni koncept odnosa auditorija prema programima. S druge strane u operacionalizaciji smo izdvojili ono što smo nazvali radio-televizija i kultura, gde smo izdvojili neka istraživanja o odnosu radija i televizije i u najširem smislu kulture, gde istražujemo neko polje i uvodimo podelu između onoga što zovemo nezavisna kulturno-umetnička oblast koja postoji van radija i televizije i posredničke uloge radija i televizije, i s druge strane, podelu koju bismo mogh nazvati podeiom između originalnog kulturnog stvaralaštva radija i televizije i onoga što je samo koriščenje nekih drugih kulturnih tekovina koje su nastale nezavisno od radija i televizije, pokušavajuči da pojedine značajnije oblasti kulturno-umetničkog stvaralaštva dovedemo u odnos sa radiom i televizijom na jedan celovit način; jedan od tih početaka je, recimo, istraživanje „Književnost i televizija”, gde se već pokazalo da je polje preplitanja daleko šire nego što se može i zamisliti.

125