RTV Teorija i praksa

povijesnim uvjetima, one se kao takove mogu poturđivati jedino u kušnjama kritičkog rasudivanja i borbe mišljenja. S obzirom na to, tzv. okrugli stolovi što ih upriličuje televizija da bi komunicirala istinu o nekom društvenom fenomenu, trebalo bi da budu pozornice dramatičnih sukoba kojima gledalac-slušalac sudjeluje da bi iz konfrontacije svih pro i contra probudio ili izgradio svoje mišljenje i u tom smislu usmjerio svoje odnose i svoje djelovanje...” („Kako doći do istine”, br. 705) Jednom je televizija pokušala da pred objektivima organizira neku vrstu suda s tužiocem, braniteljem i porotom, ali ostala je na sporednom kolosjeku (pušiti ili ne pušiti, šta je to šund...) pa je neslavno zatajila. U probleme presudne po nas (oblici djelovanja društueno-političkih tijela, rasprave o sistemu upravljanja, krizni trenuci SIZ-ova, raskrsnice u kulturi, korijeni inflacije...) televizija nerado dira, spomene ih, ali ih prepušta štampi i nagadanju” („Gledate li televiziju?”, br. 769) „Gotovo da bih poželio da televizija, sada kada se organizaciono i tehnički sredila, ponovo pređe na svoju prvobitnu eksperimentalnu fazu, onu kad su programi bili improvizacije (nešto kao putovanje u nepoznato) i kadje vrijedelo da je medij poruka (Makluan). Ovako kako jest, medij nije poruka, kao što poruka nije čin projiciranja na velikom ekranu, niti je poruka dizanje zastora pred pozornicom na kojoj će se odigrati poznata nam predstava. Poruka je ono što iznenađuje informacijom i ono što se prezentira u formama koje se nisu otrcale ponavljanjem...” („Vozni red televizije”, br. 744) „Ono što je važno za ovu rubriku, to je panika koju je bilo korisno potaknuti, pa makar i djelovalo kao opća slika rasula fronta. Pitanje je samo: zar ništa više od poticanja? Stanko Pekeč, naime, objašnjava da televizija nema drugih prava do provociranja, a meni se čini da joj je dužnost, ne samo i pravo, iči mnogo dalje. I predstavnik sindikata je prao ruke kao Pilat. Nema sindikat instrumente gonjenja, izjavio je. Tko kaže? Tko mu ih je oduzeo? Zar postoji jedino sudsko gonjenje? A što je s moralnim? Ni društveno-političke komisije za rješavanje žalbi gradana nemaju sudskih instrumenata gonjenja, ali ipak djeluju, pa čak i kad su žalbe anonimne, čime nas je upoznala nedavno televizija. Uostalom, televizija je ipak svojevrsno sudovanje, točnije, trebalo bi da bude, a nije u dovoljnoj mjeri i na zadovoljavajući način, kao što jest kad se radi c pojavama pozitivnih društvenih predznaka, u kojim se slučajevima neštedimice imenuju i prezimenuju slikani junaci dana. Zašto

210