RTV Teorija i praksa

upali u glupu situaciju da nam zalupe vrata pred nosom - i da nas jednostavno, na izlasku iz Dubrovnika, spreče da obiđemo to područje, odlazimo sa regrutskom tremom. pred vrata Zavoda. U Epidemiološku službu Zavoda za zdravstvenu zaštitu SR Srbije stižemo, naravno, pošto je radno vreme već isteklo. Zatičemo na vratima sobe 47, u koju nas upućuju, ono otužno . birokratsko „Vračam se odmah”. Pošto se, međutim, vlasnik te parole ne pridržava njenog teksta, sami pokušavamo da se nekako snađemo. Stvar stiže i do upravnika, ali se sve razrešava brzo kada objasnimo ko smo i kuda idemo. Sekretarica nam važno kaže: Mi smo, znate, dve ekipe tamo poslali. A zatim dodaje u šali: naš drug upravnik je odatle. Krv nije voda. Njen pretpostavljeni negoduje: nije to trebalo da kažete. Nije uopšte važno da li sam ja odatle. Sada smo svi mi odatle. Svako je dužan da pomogne. Slažemo se s ovim čovekom. Osećamo u ovim rečima i izvesnu notu neke skoro ratničke patetike. Tako sada osećamo svi. Prvomajski praznici samo što nisu započeli. Snimatelj, naš potonji drug i sjajni saradnik, dodeljen nam je tek pošto su svi oni koje smo tražili uz odgovarajuče opravdanje izbegli mogučnost da praznike provedu u porušenom Primorju. Krećemo. Samo nas je dvojica, snimatelj, Aleksandar Vitorovič i ja. Na aerodromu, prijavljujuči se za let, srećemo našeg druga. pesnika Duška Novakoviča, koji tu radi. Pričamo viceve na temu zemljotresa: interesujemo se za ono što smo nazvali folklornom fantasdkom. „Ко kaže da neće biti turizma ove godine?” - počinje prvi vic. - „Čitava је Crna Gora sada jedan veliki kamp". „Menjam trosobni u epicentru - za jednosoban na periferiji” glasi drugi. Smejemo se. Smeh - lepa čovekova odbrana od nevolje i zla svake vrste. Duško nam skreče pažnju na jedan naslov u „Večernjim novostima”. Tekst o lažnim prorocima koji su, skačuči kao jarci, s ruševine na ruševinu, pred übogim i neukim Ijudima, predskazivali smak sveta. Saznajemo da ima i jedna važna okolnost u vezi s tim: zemljotres je pao na katolički Uskrs.

148