RTV Teorija i praksa

živi u radničkim naseljima, samačkim hotelima i često se seli sa gradilišta na gradilište. Ipak, najveći deo demografske strukture, koji je defavorizovan za bolje koriščenje televizije, predstavlja poljopri\Tedno stanovništvo. Dosadašnja istraživanja su najčešće zaobilazila ovu strukturu ili su bila parcijalna. Osnovni istraživački zadatak bio bi da se definiše programski minimum (sadržinski, vremenski itd.) za postizanje višeg nivoa uključenja poljoprivrednika u primaran auditorij televizije. Pogrešno bi bilo baviti se isključivo specijalizovanim delovima programa namenjenim selu, več ukupnim dejstvom programa i ostvarivanjem društvenih zadataka i ciljeva prema agrarnom kompleksu polazeći od pojedinih programskih funkcija. Ovde treba pomenuti i veoma važno pitanje širenja broja pretplatnika televizije na selu i utvrditi koliko su realne pretpostavke o ekspanziji telerizije u ovorn pravcu za obezbeđivanje no\ih finansijskih resursa za programski i tehnički razvoj televizije. Da bi se na odgovarajuči način razmatrale društvene relacije između sela i televizije treba, u najmanju ruku, zasnovati jedan interdisciplinarni pristup koji če ugaone kamenove imati u sociologijama sela i telerizije. Razvitak nepoljoprivrednih delatnosti doveo je do smanjivanja poljoprivrednog stanovništva ali to nije isključikvo značilo povečanje gradskog stanovnistva. Mnogi zemljoradnici koji su se zaposlili u društvenom sektoru ostali su da žive na selu. Postoji veliki broj mešovitih domačinstava u kojima neki članori rade na zemlji, a drugi članovi su zaposleni u društvenom sektoru. Selo је postalo \тlо heterogena socijalno-ekonomska aglomeracija sa nizom društvenih i kulturnih problema. Na užoj teritoriji Srbije nepismen je svaki peti stanovnik, ali se može pretpostaviti da je u seoskim naseljima još veči broj nepismenih, nego što to iskazuje prosek za celo područje. Jasno je da televizija ima veliki značaj baš za ovu kategoriju stanovnika. Konstantna tendencija integracije selo-grad naročito se manifestuje u izgradnji stambenih objekata i obezbeđenju dobara lične potrošnje. Neki autori govore o zaostajanju proširene reprodukcije što je posledica jasno izraženog trenda da se životni uslovi što pre poboljšaju, odnosno približe uslovima života u gradu. Na žalost, svi ovi napori ostaju u sferi materijalnih dobara, čije je posedovanje stvar prestiža. a manje u izmeni načina života. Urbanizacija sela ne znači najčešče i stvarnu humanizaciju uslova privređivanja i života. Kulturno življenje je vrlo skučeno i ograničeno ne toliko

90