RTV Teorija i praksa

Pod „razvojem kultura naroda i narodnosti” podrazumevalo se razvijanje i obogaćivanje ukupne duhovne baštine jednog naroda. Pod „saradnjom i prožimanjem kultura naroda i narodnosti” podrazumevaju se procesi koji se u nauci nazivaju akulturacijom i kulturnim kontaktima. Naime, na osnovu zajedničkog učešča naroda i narodnosti i njihovih pripadnika u razvijanju društvenih odnosa, kao i na osnovu dejstva nekih istorijskih i ekonomskih činilaca u kulturama ovih naroda i narodnosti pojavljuju se izvesni zajednički elementi, kao i promene unutar pojedinih kultura. Ti zajednički elementi kulture mogu biti i kvalitativno novi, ah mogu proisticati i iz jedne od kultura. U delu istraživanja koji se odnosio na komunikatore primenom standardizovanog upitnika ispitano je 110 komunikatora zaposlenih u Radio-Novom Sadu i Televiziji Novi Sad, kao i nekoHko radnika Radne zajednice zajedničkih službi čiji rad dotiče programe kulturnog sadržaja. Obrazovna struktura ispitanika odstupa od strukture radnika u pomenutim organizacionim jedinicama utoHko što je među ispitanicima znatno više visokoobrazovanih nego u tim jedinicama. Među ispitanicima bilo je 58% muškaraca; nešto više od polovine imalo je visoku stručnu spremu; skoro polovinu činiU su urednici i glavni urednici; preko dve trećine ispitanika su članovi SKJ; dve trećine ispitanika deluje u komunikacionoj delatnosti u RT Novi Sad 5 godina ili duže; više od polovine ispitanika je iz Radio-Novog Sada. Uzimajući u obzir psihološke crte i vrednosne orijentacije komunikatora, kod njih dominira tip sa sledečim karakteristikama aktivistička orijentacija (nefatalizam, nepasivizam), neautoritarnost i antiautoritarnost - u psihološkom značenju tog termina, samoupravna orijentacija, nacionalna otvorenost, fleksibilnost u mišljenju. Podeljenost ispitanika znatnije je izražena jedino u pogledu osećanja integrisanosti. Komunikatori često slušaju radio, aU čak jedna polovina ne sluša emisije iz kulture. Oni takođe često prate TV program, ali retko emisije iz kulture. Činjenica da komunikatori koji se i sami bave kulturom retko prate emisije te vrste na radiju i televiziji govori o određenoj krUi umetnosti u tradicionalnom značenju, kao predmetu emitovanja putem masovnih komunikacija, јег je ukus savremenog čoveka okrenut prvenstveno Ijupkom, ležernom, odmarajućem i zabavnom. Iz toga treba izvlačiti zaključke o potrebi traganja za novim vrstama kulturnih emisija koje bi bile sastavljene od raznorodnih elemenata, a koje bi uključivale i klasične vrednosti.

106