RTV Teorija i praksa

Sve značajnija društvena uloga nauke (njen „funkcionalni primat”, kao što kaže Habermas) zato nije u negaciji „političkog sistema” i „ekonomskog sistema”, koje bi mogla da zameni i time ozvaniči posebnu racionalnost, več u razvijanju opštih pretpostavki racionalnog uređivanja odnosa među Ijudima kao osnove ostvarenja stvarnih interesa mase, a ne posebnog sistema. Isto važi za slobodu komunikacione sfere, koja nije u tome da postane nezavisna od rada (materijalne proizvodnje), več u tome da nije više podređena posebnim racionalnostima određenog načina proizvodnje, koji se zasniva na otuđenom radu. Oslobođenje rada je zato osnovni uslov „racionalnog komuniciranja” - sporazumevanja kao ukidanja suprotnosti između rada i komuniciranja. Društveno sporazumevanje teži negaciji otuđenosti kako u području materijalne tako i duhovne delatnosti, čime se uspostavlja jeđinstvo rada i komuniciranja, koje je bilo ukinuto nastankom klasnog društva. Sporazumevanje nije samo naćin komuniciranja, već je ujedno način organizovanja, upravljanja društvenom proizvodnjom po kriteriju spoznate društvene korisnosti, čime se ukidaju i odlučivanje kao posebna funkcija birokratije, i politika kao posebna vrsta čovekove monopolisane delatnosti. Društveno sporazumevanje je negacija nadziranja koje nužno neistaje u svim proizvodnim sistemima koji se zasnivaju na suprotnostima između neposrednih proizvođača i vlasnika proizvodnih sredstava, a time i negacija upravljanja kao od proizvodnje odvojene delatnosti. 63 Time je sporazumevanje ujedno način konkretnog ostvarivanja samoupravljanja radnih Ijudi; dokle god proizvođači nemaju mogučnost da demokratski odlučuju o raspolaganju uslovima, sredstvima i rezultatima sopstvenog i opšteg društvenog rada, dotle su iz „sporazumevanja” isključeni njihovi osnovni interesi i potrebe. Za sporazumevanje kao društveni ođnos porast količine informacije nema jednakih implikacija kao za racionalnu uređenost tehničkih sistema; dok je za tehničke sisteme količina informacija i mera uređenosti, za društvene sisteme je to samo jedna od njenih pretpostavki - doduše nužna, ali ne dovoljna. S tog stanovišta Habermasovo opredeljenje za analitičko razdvajanje razmene informacija od sporazumevanja čini se opravdanim, što nikako ne važi za njegovo opredeljenje za prekinutu interakciju u kojoj se razmenjuju informacije, kao osnovnog uslova sporazumevanja. No nije sva istina u tome da povečanje količine informacija nije dovoljan uslov za

65 K.Marx, Kapital 111, str. 914 63 K,Marx, Kapilal 111, str. 431.

127