RTV Teorija i praksa

М.К. Možda sam imao - sreću! A.Š. Da li je taćno da televizija proguta čoveka, da on nije u stanju čak ni da se interesuje za nešto ozbiljno? M.K. Ja sam neke vrste građevinski inženjer, doduše bez diplome. To je posao koji čoveka drži 24 časa. Noću misliš da li je taj stub dobro armiran. Plašiš se da se nešto ne sruši. To je užasna opsesija. Druga zanimanja nisu takva. U novinama sam osećao relaksaciju posle preloma. Kod televizije stalno misliš da li je dobro film razvijen, montiran. Covek zato radi sve sam, da bi manje strepeo. Ako očekujem da drugi urade, nisam siguran. Sve sam poslove, sem montažerskih, sam obavljao. Bio sam i reporter i kurir, baš zato da ne mislim da li će to neko uraditi ovako ili onako. A.Š, Da li se družiš sa Ijudima sa televizije ili imaš svoj svet koji je van tog kruga? M.K. Coveku, kad zađe u godine, ostane malo Ijudi sa kojima se druži. A.Š. Kad uđe u godine ili u televiziju? M.K. U godine. To je osobina starih Ijudi da im se sužava krug znanaca i prijatelja. S jedne strane, neke od tih Ijudi ja nerviram, a neki od njih mene nerviraju, a od Ijudi koji su ostali malo ih je i sa televizije i van televizije. Na žalost, najčešče razgovaramo o televiziji, I sa Ijudima sa kojima se ne viđam stalno, kada se sretnemo smatraju da treba da razgovaramo o televiziji. Kao što kad neko sretne fudbalera misli da sa njim mora da razgovara o fudbalu. A.Š. Da li su se tvoje emisije prikazivale u inostranstvu? M.K. Ponekad čitam o tome. Sećam se da sam još pre desetak godina čuo da su u Londonu gledali moje Derviše. Nelđm čudnim samoupravnim sporazumima ja prestajem da budem autor emisije čim sam je predao televiziji. To postaje TV vlasništvo, Nemam nikakve materijalne koristi, ali može da mi služi na čast kada se neki Karavan prikazuje u svetu.

208