RTV Teorija i praksa

ne male ambicije, potrebno је da razvijamo kritiku negativnog ша koliko to bilo neprijatno. Kritike u programu ima, ali nedovoljno. Iz dva razloga: preterana osetljivost na kritiku, čije je poreklo različito, ali uglavnom birokratsko, i nedovoljna vičnost i osposobljenost da se kritikom ostvaruju prostori za pozitivno i novo. Smatram da se prvom treba suprotstavljati, a za drugo boriti. Ovaj jedinstveni proces sputavan je činjenicom da pravo gradanstva na našoj političkoj sceni traže i mnogi neprijatelji koji parazitski žele da žive na našim slabostima. Kritičnost i istinitost su, međutim, jedini pravi put da sredstva informisanja stiču i grade ugled u narodu, taj nezamenljivi kapital svakog demokratskog društva. Zato se moramo suprotstaviti raširenoj pojavi zatvaranja izvora informisanja prema javnosti, bilo da je reč o kolektivima, društveno-političkim zajednicama ili rukovodstvima, To zatvaranje, koje je samo jedan когак od manipulisanja sredstvima informisanja, dobija najsnažnije opovrgavanje kada smo u svojim napisima ozbiljni, temeljni i bez dlake na jeziku. Istorijski interes radničke klase toliko je univerzalan da niko nema neprikosnovno pravo da ga tumači prema svojim potrebama koje su najčešće dnevne, Ako težimo da sadržina u informativnim emisijama bude na odgovarajućem nivou, onda zaslužuje pažnju profesionalni izgled emisije, ono što se zove forma. Nema sumnje da je sa razvojem tehnologije kadrova u tom pogledu učinjeno mnogo, naročito u pokušaju koji je vidan u poslednje vreme da se protokol svede na normalnu meru. Tu moramo biti odlučni i istrajati na svojim principima, iako to nije jednostavno. Na pragu smo da se shvati da nije vest ako se neki rukovodilac „slika”, več kad nešto kaže što je od šireg društvenog interesa. Na žalost, ne retko, pobeđuje oportunizam u nama: „Bolje slikaj, nego da te boli glava”. Uz prihvatanje kritike, vredno je konstatovati skorašnja znatna poboljšanja i rasterećenje od protokola. Takođe, nismo saglasni sa primedbama koje vode potiskivanju politike iz naših emisija, a često se prikrivaju navodnim potrebama za „inovacijama” bez ikakvog obrazloženja. (Poznata primedba da u TV Dnevniku ima mnogo „kisele vode” - stoji). Bilo bi potrebno shvatiti da smo protiv slikanja nepotrebnih sastanaka, ali ne i protiv onih koji su sadržajni i značajni za širu društvenu zajednicu. Informativni program ne iscrpljuje svoju ulogu samo prenošenjem vesti i događaja, on je u sve večoj meri i javna otvorena tribina za iznošenje autentičnih, među njima i različitih mišljenja. To je put traženja istine i zajedničkog. U tome naročitu pažnju poklanjamo, a tu smo takođe tek na

90