RTV Teorija i praksa

su i za taj potez bili presudni isti faktori opisani povodom ranog osnivanja radija. Strani i „domaći” kapital očekivali su da će u zemlji biti dovoljno korisnika novog medija, i da će obezbediti znatne prihode od ekonomske propagande. Godine 1961. ti interesi se ujedinjuju oko KBC (Кепуап Broadcasting Corporation) čiji su akcionari iz V.Britanije, Kanade, SAD i Kenije. Oni ulažu novac u opremanje televizijskog studija u Najrobiju, iz koga je emitovanje programa poćelo 1962. godine. 3 I televizija je, kako kažu sadašnji eksperti ovog medija iz Kenije, bila orijentisana ekskluzivno na malobrojnu zajednicu belih kolonijalnih gospodara u glavnom gradu. No, pokazalo se da je osnivanje KBC bio ekonomski loš potez. Nov medij jednostavno nije mogao da u uslovima slabe privrede uspe kao komercijalni poduhvat, bez obzira što su i glavni stručnjaci došh iz razvijenih televizijskih kompanija, recimo američke NBC (National Broadcasting Сотрапу). „Korporacija se neprestano obračala vladi za više novca. Stoga je imenovana nacionalna komisija koja je trebalo da ispita buduče radio-televizijske potrebe nacije, i ona je uvidela da među njima nema mesta za KBC konzorcij. Praktično, Ministarstvo informacija i radio-difuzije je 1. jula 1964. godine preuzelo odgovornost, preimenovalo kompaniju u „Glas Kenije” (Voice of Кепуа - VOK) koja je od tada direktna vladina funkcija.” 4 Kao što se vidi, vrlo brzo posle sticanja nezavisnosti 12. decembra 1963. godine, radio i televizija u Keniji su nacionalizovani. Njihova istorija kao medija nezavisne zemlje računa se zbog toga tek od 1964. godine. „Glas Kenije” je u praksi samo deo Ministarstva informacija te zemlje. Podeljen je u dve sekcije, za radio i za televiziju, a ostah deo ministarstva nadležan je za prikupljanje i razmenu informacija, to jest radi kao nacionalna novinska agencija. Prema tome, legalna osnova za funkcionisanje radija i televizije u Keniji sastoji se od onih zakona i pravila po kojima se upravljaju resori državne vlasti. Svi koji rade na radiju i televiziji praktično su službenici pomenutog ministarstva, i ovakav aranžman svrstava Keniju u model državno-partijskog informaciono-komunikacionog sistema. Nema sumnje, takođe, da je u ovoj zemlji država odlučujuči i najmočniji agens sveukupnog masovnog i javnog komuniciranja. To potvrđuje i sistem upravljanja. Na čelu „Glasa Kenije” su direktor i njegov zamenik, a ispod njih dva glavna kontrolora: za radio i za

3 Sydney W. Head (ed) Broadcasting in Africa, Temple University Press, Philadelphia, 1974, str. 55.

* Sydney W. Head, op. citat, str. 56.

84