RTV Teorija i praksa

izlaganja, uz navođenje nekih dilema u razumevanju televizijskog opštenja, pridaje konkretnim iskazima opštija značenja. No, birajući, s pravom, one izjave kojima se formulišu teorijske pretpostavke relevantne za osnovnu zamisao i predmet razmatranja, prema njima ne zauzima jasniji kritički stav ili bar odstojanje što takav stav omogućuje. To ne podrazumeva lagodno odbacivanje, niti je reč o površnosti. Lalič se širim pretpostavkama posvećuje u onoj meri koliko struktura knjige dozvoljava. Ipak, odbir prećutne suzdržljivosti u kritici neosetno bi odveo, ako bismo se uputili ka vidokrugu daljeg razvijanja ponuđenih koncepata, na stazu pravolinijskog eklektizma pred autoritetima različitih misaonih polazišta. Podela televizijskog prikazivanja na kontakt gledališta sa istovremenim događanjem (direktan prenos) i snimanje za naknadno emitovanje opredeljuje i Lahćevo shvatanje dve osnovne dimenzije, pa i kategorije video-miksovanja koje proističu iz ovakvog razdvajanja. Lalić, poput mnogih, autentični televizijski izraz pre svega nalazi u istovremenom prenošenju, ali i njegovo, uostalom od ranije poznato, upozoravanje na uslovljenost ove autentičnosti s obzirom na stvarni kvalitet neposrednog čulnog doživljaja i fizičkog prisustva, predstavnu i smisaonu ograničenost prenosa, kao i isticanje stvaralačke višeslojnosti montaže emisija (za naknadno prikazivanje) izrazitih kulturno-estetsMh svojstava, pokazuje da ovakvo globalno razlikovanje nije ni jednostavno, ni konačno. Time se autoru još više nametnulo, inače plodno i konceptualno i iskustveno, poređenje sa filmskom montažom da bi se označile osobenosti video-miksovanja. Štaviše, ne ostajući u granicama pukog poređenja, predočava nam bitne elemente video-miksovanja kako ih on vidi i, pošto se televizija uvek oslanjala na dostignuća filma, pa i koristila njegovom tehnikom, obrazlaže povratni uticaj i doprinos elektronske montaže, čime nas približava zasnivanju jedne, upotrebimo pretenciozan pojam, teorije montaže kao univerzalnog stvaralačkog načela audiovizuelnog prikazivanja. Otuda je Lalićeva misao vodilja da elektronsku montažu prikaže kako u celovitom stvaralačkom okružju i povezanosti činova televizijske proizvodnje, tako i u tehnološkoj zasebnosti, od neposrednih zadataka do individualno psihološMh zahteva. I ako ne bismo imali šta da prigovorimo tehničko-ilustrativnom pregledu, pogotovu što je tu i nemoguće postići zaoMuženost upučenosti i obuke, bar zato što se tehničM izumi neprestano smenjuju, nedostaje nam bliže određivanje, ako se složimo da

176