RTV Teorija i praksa

prirode, tako i u svetu kulture. Zvuci objektivne stvarnosti, kao neraskidivo povezani i označavajuči preko vremensko-prostorne situacije, u radijskoj umetnosti postali su punopravnom materijom umetničkog izraza, polje značenjsko-stvaralačke organizacije. Njihova supstancionalna realnost predstavlja u prirodnoj (audiovizuelnoj) percepciji fonsku komponentu pojave ili događaja, pokrenutog predmeta ili stanja stvari. Eho grmljavine je komponenta igre munje, kolorita pejsaža, kretanja predmeta. Brektanje mašine je komponenta, izvor pojmovno-vizuelno-čujnog odnosa. Istrgnut iz shke faktor fonosfere postaje, po pravilu, akustički ekvivalent vizuelnog konteksta, ekvivalent celokupnog čulnog zapažanja. Oznake ili signali, preobraženi u umetničku materiju, bivaju semantički okarakterisani i postaju materijom značenjsko-stvaralačke organizacije kao ravnopravni partner, po svom karakteru več znakovne reči. Prema Panofskom (Panofskv) sistem značenja je trostepen. U njega ulaze prirodna značenja koja se zasnivaju na „jednostavnoj identifikaciji objekata”, konvencionaina i simbolička značenja. U odnosu na naturalističke efekte na radiju se još govori 0 ilustrativnoj funkciji, kao dopunjavajučoj, „ukrasnoj” ili vizuelizacijskoj. Sigurno je da 1 „jednostavna identifikacija” situacija, događaja ili osečanja u radijskom stvaralaštvu često postaje neizbežno i nezamenljivo sredstvo. Ipak, ne radi se ovde, kako smatram, o vizuelizacijskoj paraleli sadržaja niti o prenošenju tih sadržaja na „konkretne” pojave, imaginativno-vizuelne. Radi se o identifikaciji značenja. Istovremeno, ipak, treba imati na umu da naturalistički efekt, odnosno akustičld elcvivalent jeste elipsa prostora, pojave ili događaja. Taj ekvivalent

111