RTV Teorija i praksa

Aleksandar Todorović

KABLOVSKA TELEVIZIJA

Kada je početkom ovog veka počela da se rađa radio-difuzija i bežični prenoe informaci a, frekventni spektar koji se koristi za prenos i emitovanje bio je prazan. Istovremeno žična telefonija i telegrafija su već bile relativno razvijene i, u poređenju sa njima, bežični prenos je bio izuzetno atraktivan. Međutim. sa razvojem radio-difuzije, najpre radi a, a kasni e i televizi e, kao i istovremenim razvojem ostalih vrsta telekomunikacija, rćispoloživi frekventni spektar je postajao sve zagušeniji. Razvoj tehnologije omogućio ie da se koriste sve viši i viši opsezi učestanosti, međunarodna tela suse intenzivno bavila proučavanjima podele spektra i na plenarnim međunarodnim konferencijama te su podele usklađivane, i pojedinim službama i zemljama dodeljivani su pojedini opsezi, no neminovno se išlo sve više i više ka potpunom ispunjavanju i iskorišćavanju tog, u suštini prirodnog resursa - frekventnog spektra U domenu emitovanja televizijskog programa koriste se dva opsega učestanosti, takozvani VHF (very high frequency) i UHF (ultra high frequency) sa određenim brojem kanala, pri čemu svaki kanal ima širinu potrebnu da se prenesu signali slike i tona. Međutim, fizički zakoni nameću izvesna ograničenja u pogledu mogućnosti korišćenja ovih kanala. Na primer dva susedna predajnika čije se zone pokrivanja dodiruju ili delimično preklapaju ne mogu raditi na istom ili na susednim kanalima (u domenu UHF opsega isključen je još veći broj kanala) Sva ova ograničenja praktično znače, ukoliko se želi, kao što je to slučaj u celoj Evropi, jedinstvenim programom pokriti celu teritoriju jedne zemlje, da je moguće na teritoriji te zemlje uspostaviti samo ograničen broj jedinstvenih mreža za prenos i emitovanje televizijskog programa Cak i ako se odustane od stvaranja „nacionalnih mreža” i prihvati koncept manjih stanica koji predajnicima ograničene snage

133