RTV Teorija i praksa

se prenosi rečima, on je ponajmanje jezički. Prezentovanje radio-drame se na taj način pokazuje kao neka vrsta sleda događaja hotimice (intencionalno) proizvedenih da bi bili tumačeni, Radi se, dakle, o uspostavljanju konvencija. Jezik konvencija kao takav može postojati samo onda ako postoji saglasnost između dramatičara, glumaca i slušalaca o načinu koji određuje situaciju u kojoj su svi oni sadržani. „Između glumaca i slušalaca postoji prećutan sporazum po kojem se glumcima dozvoljava da bajaju zamišljeni svet pri čemu če njihove reči sadržavati veliki broj značenja. Ovaj model ekspozicije omogućava slušaocu da razume radnju”. l2 Ove konvencije, koje možemo nazvati retoričkim, su, dakle, sredstva pomoću kojih se slušalac privikava na karaktere i situacije. Kao prikazivanje, jezički znak funkcioniše u odnosu prema stvarnosti koju predstavlja; kao ekspresija, on se javlja u odnosu prema govorniku-subjektu; kao apel upućen je subjektu-slušaocu. Praveći razliku između poetskog i komunikativnog imenovanja Jan Mukaržovski ističe da je u poetskom imenovanju pažnja usredsređena na sam znak, zato je u prvom planu značenjski odnos svake reči prema kontekstu, dok je kod komunikativnog imenovanja glavni akcenat na odnosu reči prema stvari. Poetski jezik, čak kada bi u nekom periodu razvoja stimulisao tendenciju ka intelektualnoj shematizaciji, uvek teži i neposredno izraženom (asocijacije, složeni pletovi osećanja, porivi volje). Auditivni znaci se razlikuju od vizuelnih po jednoj bitnoj osobini: unutar sistema auditivnih znakova uvek samo vreme, a nikada prostor, dejstvuje kao strukturalni faktor, što će reči, vreme u oba svoja vida - sledu i istovremenosti; strukturiranje

12 Eliz*beth Burm, „Convention* of Ferformance”, u: Sociologv of hterature and Drama, Penguin Books, 1973, itr 236

35