RTV Teorija i praksa

oku elektronske kamere i oku gledaoca koji sedi u sopstvenoj umesto u pozorišnoj fotelji. Za jugoslovenskog posmatrača ovih festivalskih programa, pa verovatno i za jugoslovenske čitaoce ovog teksta, informativno-dokumentami programi zanimljiviji su od dramskih iz jednostavnog razloga što preko jugoslovenskog televizijskog programa nemaju uvid u to kako druge televizije obaveštavaju svoju javnost o aktuelnim zbivanjima, kako ih komentarišu, kojim pojavama u savremenom svetu posvečuju pažnju, kako se odnose prema svojim, a kako prema tuđim politički provokativnim događajima, do kojih geografskih, psiholoških, moralnih granica dosežu njihova interesovanja i istraživanja, kakvom se metodologijom prikazivanja i dokazivanja služe...O umetničkoj, dramsko-serijskoj produkciji stranih televizija, zahvaljujuči sistematskom uvozu, kod nas se ipak zna više, bar kad su u pitanju američka, britanska, sovjetska, čehoslovačka, nemačka pa i TV proizvodnja nekih manje produktivnih i bar kod nas manje potvrđenih televizijskih kompanija. SVEDOK NAŠEG DOBA Ovo naše vreme, očito, ne bi bilo ovakvo kakvo jeste bez televizije, ali bez televizije ni slika o njemu za budučnost ne bi bila više moguća. TV kamera postala je krunski svedok mnogih sudbonosnih događaja, a na njenim zapisima, i kad se očekivala samo rutinska, protokolarna informacija, ostajali su neponovljivi trenuci najčešče, na žalost, smrti, übijanja, užasa, patnje - pri atentatima, na ratištima, u masovnim socijalnim i političkim demonstracijama. Do vrhunca je dovedeno žumalističko pravilo da novinar, u ovom slučaju i snimatelj, moraju biti u pravo vreme na pravom mestu i da izveštački „instinkt” i profesionalna pribranost, a nije preterano reći i hrabrost, ne smeju da popuste ni u največim dramama. Tako su nastali čuveni snimci o Sadatovoj pogibiji, koji su obišli svet, ali su ne manje draraatični i onih stotinak sekundi panike pri jednom od čestih bombardovanja Bejruta koje je francuski snimatelj

67