RTV Teorija i praksa

Opšti utisak je da Ijudi nemaju dovoljno informacija o zdravstvenim problemima i da visoko specijalizovana priroda medicinske nauke zastrašuje većinu Ijudi i predstavlja nepotrebnu barijeru za razmenu korisnih, čak neophodnih, informacija. Razne grupe krenule su sa različitim video-projektima u cilju humanizovanja takvih odbojnih institucija kao što je tipična bolnica. Kako, na primer, izgleda procedura pružanja hitne pomoći? Prvi odlazak u bolnicu može za decu predstavljati traumatsko iskustvo. Ono se može üblažiti ukoliko se deci prethodno prikaže odgovarajuća video-traka na kojoj doktorima pitanja postavlja delegacija iz njihove zajednice. deca iz njihovog komšiluka, a ne Volter Kronkajt. Jedna grupa iz Njujorka posebno je zainteresovana da smanji Ijudski strah kad su u pitanju zdravstveni problemi. U publicakiji ..Radical Software” opisali su jedan od svojih projekata: - „Otišli smo u jednu prometnu ulicu sa doktorom i medicinskom sestrom, postavili našu opremu i počeli prolaznicima da postavljamo pitanja o veneričnim bolestima. Oni su vrlo brzo počeli da se doktoru i sestri obraćaju s praktičnim pitanjima o ovim bolestima kao i da proveravaju osnovanost nekih svojih strahova i fantazija o tome šta one u stvari predstavljaju, Ljudi koji su imali vlastitog iskustva sa različitim veneričnim oboljenjima počeli su da popunjavaju linearne, medicinske opise živopisnim pričama o tome kako su se osećali i kako su izašli na kraj s bolešću. Na ovaj način Ijudi su počeli da razmenjuju informacije, stiču uvid u različite stavove, i svima se dopalo da gledaju jedni druge na živom feedbacku - i tako je ta ulica, privremeno, postala mesto gde su Ijudi sami učestvovali u stvaranju informacija" Živi feedback - srce video-medija - pokazao se kao revolucionarno sredstvo u posebnom segmentu zdravstva psihoterapiji. Jedan od pionira u korišćenju ove metode koja se sve više primenjuje je dr Milton M. Berger, profesor na Kolumbijskom univerzitetu, Njujork. Ona predstavlja logičan nastavak različitih sredstava koja su godinama korišćena u cilju „suočavanja” pacijenta sa samim sobom stvaranja mogućnosti da sebe vidi kako ga vide drugi. U video-terapiji pojedinac ne samo da se objektivno vidi i čuje, već je u stanju da to učini istog trenutka, dok su autentični prizor i njegova osećanja u vezi s njim još uvek sveži u njegovom sećanju. Kod grupne terapije. na primer. pacijent će se obično detaljno prisetiti svojih osećanja dok posmatra snimak određene seanse. ali takođe može postati svestan činjenice da опо što je prenosio drugima nije bilo

100