RTV Teorija i praksa

Ivana Stanković

KO TO TAMO PRIČA

Voditeljska dimenzija komunikacije

Žan Kaznev, jedan od najzanirnljivijih sociologa „masovne komunikacije”, pošao je u svojim razmatranjima od pretpostavke da „komunicirati znači vratiti se zajednici” Po njemu, komunikacija je „ро svojoj suštini prelaz od individualnog ka kolektivnom, ali i uslov celokupnog društvenog života”. Ako prihvatimo ovakvo razmišljanje, onda to znači da prvenstvena namena svake komunikacije koja se ostvaruje na radiju i televiziji, kao sredstvima „masovne komunikacije”, jeste da stimuliše određen vid ponašanja auditorija u odnosu na saopštenu informaciju. Da bi se to uopšte ostvarilo, neophodna je puna identifikacija na relaciji medij-auditorij, potreban je posrednik, u konkretnoj situaciji voditelj koji, posrednim kontaktom, ulazi u kuču, u prostor gde se pojedinac, kao deo auditorija u celini, oseča na svom terenu, rasterećen i spreman da poveruje, da se identifikuje, da primi poruku i da na nju odreaguje. Auditorij, kao f „društveno telo” za koje se program stvara, ima svoje zakonitosti, sopstveni dinamizam kulturnog razvoja, određen nivo kulturnih aktivnosti i potreba i, najzad, prilično jasno određen ukus. Upravo zato je odgovornost radija i televizije sve veča u izboru voditelja kao „usmerivača” komunikacije. Više ni novinar ne može da opstane kao univerzalna neznalica koja prikuplja vesti po principu „како padnu”, da bi ih kasnije plasirao u nekakvoj nadahnutoj

106